Ljudi mreju,
ostavljaju mirise tuge,
ispunjaju prostorije oduvijek prazne,
iste one očuvane za zabranjeno voće.
Ali gdje im je bila hrabrost
ubrati jedan takav plod?
Ja sam već otplakala svoje rijeke tebi,
sada uzmi čamac i doplovi.
Želim znati želim li te vidjeti
onakvog kakav jesi ili
onakvog kakvog te se sjećam.
Ovo vjerojatno nije ljubav,
nego melankolija
– mojih misli katatonija
zauvijek u tome stanju
vječne potrage za
onim starim bojama.
Autor: Dora Rade
Odgovori