Pokušavala je hvatati zrak, no on je bio težak i ljepljiv. Svjetlost onkraj mraka polako se odmicala. Tek je sada, kad je po drugi puta zakoračila u ovo vrijeme, shvatila koliko se upravo to minulo vrijeme osjećalo u samome zraku. Ustala je sa suhe zemlje i pokušala otresti prašinu s odjeće, no prašina kao da je postala dio nje.
Svijet u kojem se nalazila bio je miran. Spokojan. Na mahove i zastrašujuće tih. Nije bilo prometne buke, ni zvukova uređaja. Upijala je taj spokoj i primjećivala promjene koje su se nadvile nad njezino vrijeme.
Nalazila se na zemljanom putu okružena stoljetnim jablanovima. Predivna aleja protezala se naprijed prema poljima, a unatrag prema parku i ulazu nečega što je iz daljine djelovalo kao dvorac.
“Milka!” Gretin glas dopre s Drakonine lijeve strane, negdje iza jablana. “Milka, gdje si?”
Milka iznenada protrči pored Drakone i uputi se prema glasu. “Tu sam, milostiva. Evo me.”
Još je uvijek na sebi imala sličnu prljavu odjeću, no sve drugo na Milki se promijenilo. Kosa joj je bila prošarana sijedima, a tijelo nekako pogrbljeno i znatno deblje no prije. Drakona ju je slijedila sve dok nisu stigle kroz pokošen travnjak do Grete koja je brala jabuke s niskog stabla. I Greta je bila drugačija, no vrijeme ju nije nagrizlo ni približno onoliko koliko je nagrizlo Milku.
“Dobro me slušaj, Milka.” Greta zapovjedi i spusti veliku rumenu jabuku povrh drugih u prepunu pletenu košaru. “Otišla budeš do Banovih i uzela, ma, ček’, budem ti napisala za svaki slučaj.” Iz prednjeg džepa suknje je izvadila malu crnu bilježnicu i otrgla komad papira, te počela diktirati kako je zapisivala. “Pol kile soli, dve kile cukara, pogledaj jel’ su napravili friškoga sapuna pa ak’ ima uzmi da bude parno. Uzmi nam petroleja, al’ samo ak’ imaju onoga dobroga. Bude Franjo znal’ kojega. Pogledaj jel’ imaju friškoga platna i trebam tri igle. Tak’, to je za danas dosta. Više nebuš mogla nositi.”
Greta pruži komad papira Milki koja ga savine na pola i pospremi u porub prljave pregače. “Da dam zapisati, milostiva?”
“Slobodno. Reci im da bum došla sutra platiti i požuri se doma jer bumo pekle štrukle dok su jabuke još ovak’ lepo friške. Hodi sad.”
Drakona priđe Milki i pokuša dotaknuti njezino rame, no ruka joj potone kroz ono što je trebala biti materija. Kao i prvi puta, ona se ovdje nalazila samo kao uljez propao kroz vrijeme u kojem ne pripada.
Iz daljine iznenada dopre zvuk kopita u punom galopu, a Gretino se lice odjednom pretvori u bezizražajno. Milka je tek pognula glavu i potrčala prema ulazu dvorca. Drakona je promatrala oblak prašine kako se uzdiže iza dva konja koja su trčala alejom i prema mjestu gdje je stajala Greta. Tek kad su se približili dovoljno blizu, Drakona primijeti muškarca, tek koju godinu mlađeg od Grete. Jahao je tamnijeg i većeg konja dok je u ruci pridržavao uzde drugog konja čija je dlaka bila boje bijele kave.
“Kud vodiš moju ljubljenu Jagodu?” Greta ispruži ruke i osloni glavu na njušku svjetlijeg konja. Konj je zadovoljno rzao i gurkao je njuškom. Muškarac sjaše i preda joj uzde. “Idemo do brloga. Ne da mi vrag mira, Greta.”
Nizak rast, savršeno začešljana kosa i ravno podšišani brkovi davali su mu aristokratski izgled, ali ipak je nešto u njemu izgledalo priprosto.
“Zbilja ti ne da vrag mira. Nikola, sutra ionak’ odlazimo. Rauerima sam isto javila…”
“Kaj si?!” muškarac naglo podigne ruku i ošamari Gretu posred lica toliko glasno da se pljesak razlio tihim svijetom. Svaki milimetar Drakone poželi mu uzvratiti, no znala je da je bespomoćna. “Javila si im? Javila?!”
“Da, Nikola! Da, javila sam im! A što bih trebala?! Nisam ja ko’ ti da svoju krv i meso ostavljam! Ona nam je sestra, priznao ti to ili ne i zaslužila je znati!”
Nikola ponovno podigne ruku i skupi usne, ali je ovoga puta zaustavi u zraku.
“Nije dosta da ju je tata bacil’?! Nije možda dosta da ju je mamica htjela dati ubiti jer je priprosta?! Možda nije Ritterove krvi skroz kak’ bi trebala biti, ali je naša, Nikola. Nek’ si sirota barem živu glavu spasi ak’ drukčije ne može. Jel’ ti nije dosta da za nju svi govore da je coprnica? I mamek i tatek su to mislili! Zato su i dali da ju Rauer ženi. A ak’ ni ti ne priznaš Ankicu k’o sestru, daj bar misli na malu Brankicu. Te srce ne boli, Nikola?! I da znaš, netko mora sabrane papire očuvati jer svijet ne bude ostal isti.” Posljednju rečenicu šapnula je toliko tiho da nije bila sigurna je li ju brat čuo.
“Pakuj stvari.”
Greta nakrivi glavu, još se držeći za obraz. “Prosim?”
“Pakuj, Greta ako Boga znaš, pakuj!” on pohita prema konju, uzjaše i još jednom pogleda sestru prije no što je u punom galopu nestao prema dvorcu.
Autor: Jelena Hrvoj
Odgovori