I.
Nad bučnom pučinom
što širi pohlepno zjalo
dubokih ponora modrih –
nad bučnom pučinom,
što šumnom srditom pjenom
hridini temelje ruje
i čelo hrapavo pljuska
talasnim zviždećim dlanom –
nad bučnom pučinom
sa mrkim kulama svojim
i izbočenim tornjima,
što kitna kruništa rese,
diže se visok i smion
kaštio mog života.
Ah, nekad kule i tornji
kubeta su imali zlatna,
i ona su se zlatila
kô ideali divne mladosti,
al davno burni vjetrovi
ciničke životne zbilje
kubeta odnesoše zlatna.
Uz mrke vlažne zidove
kô sveđer zelena nada,
mrežama koja neprekidnim
ovija život moj,
vlači se sveđer zeleni bršljan,
razkošan, bujan
kô sveđer zelena nada,
mrežama koja neprekidnim
ovija život moj.
Pendžeri gledaju more,
pendžeri s prazima porfirnim
i biforama tananim.
Pendžeri gledaju more
široko, bezkrajno,
što znade kristalna stakla
poprsnut biser-kapljama.
Kroz one vitke biforne pendžere
pučinu kivne sudbine
prkosna mladost moja
promatra nehajnim pogledom,
pozdravlja smiješkom porugljivim.
A talas buči,
prijeti i prijeti,
pa groznim, osvetnim šumom
otkriva ponore svoje
i zadire se
u sopstveno ledeno dno.
A tamo iz puste daljine
mjedeno, crveno sunce
na borbu našu prosiplje
pregršt aureola,
a njihov bljesak
kroz vitke ulazi bifore,
vedre osvjetljuje odaje
u kaštilu života mog.
II.
Bijaše danak ljubavi.
Tvoje sam usne izsisô,
tvoju sam krvcu izaže’,
tvoju sam dušu ispio.
Bijaše danak ljubavi –
kad ljubav nije slatki čar,
za kojim čeznu srca nevina,
nô divlji, surovi demon
što sa sto pohlepa bjesni,
nô grozni, pohotni pauk
što sa sto očiju gleda,
nô silni, mahniti polip
što sa sto usnica siše.
Umorna, besvjesna ti si
tonula mutnim pogledom
u moje oko, u kome
koluta žedna zjenica,
kao da pitaš:
– A ko si ti, što dušu otimlješ?
I ja te primih za ruku,
za malu ruku, mirisnu,
stvorenu da biser bira,
stvorenu da pelud dira,
al koja umje stisnuti
najveće, najjače srce,
a ono pod njezinim malenim stiskom
u divlje se kida krikove.
I ja te primih za ruku
za malu mirisnu…
– Dođi,
živjesmo danak ljubavi!
I dovedoh te
pred kaštio života svog.
– Zakucaj slobodno! –
a ruka mirisna
zahvati gvozdenu alku
i lupnu krjepko.
Odjeknu udar gvozdeni
nutrinom silnih dvorova,
škrinuše hrastova vrata,
a tvoja sitna noga
na granitni stade prag.
III.
Spleteni stupovi hitri
svodove nošahu teške
širokog predvorja –
pomažu njima snažne karjatide
izbočenih mišica
i namrštena čela,
s kog se odrazuje
mramorna pečal,
što kaže koli je težak
taj teret neumoljivi.
Pred prvim parom stupova,
što su se pred tobom grlili
u svom bazaltnom zanosu
i veselo se spajali
s kitnjastim kapitelima,
ti si se osmjehnula.
I meni mnogi posmijeh
izmamiše oni stupovi
spleteni od mojih snova
i moje radosti.
Al, kad si došla kraj karjatida,
crte se tuge grčevito
okolo čela omotaše tvog.
Pusti ih, dušo, prođimo!
To popraćeni jesu bolovi,
a na njima se i na radosti
života moga dižu dvorovi.
Sred predvorja fontan
šumori, nujno šumori,
i prska vodom srebrno
i igra svježe studeno
nemirno, nemirno,
kô srce moje
koje za počinak ne zna.
Napij se, dušo, iz njega
i okrijepi se! –
Ti piješ, a fontan jeca.
Široke mramorne stube,
šarenim sazima zastrte,
u gornje vode spratove.
Trošni su gdjegdje sagovi,
stube su gdjegdje utrte:
O puste, prošle, godine,
po kojima je ruka sudbine
ubilježila strogi pečat svoj!
I one stube vode nas
u zlatne sjajne odaje
prošlosti moje.
Gle, zatvorena mnoga vrata!
Da znadeš, dušo, za njima
koliko čara životnih,
koliko žarkih spomena,
koliko mladih pobjeda
i divnih trofeja!
Bijahu dani vedrine:
klonula duša nije tražila
kô danas nove porive,
kô danas čudne radosti.
Objesno onda
pila je samo pjenu užitka,
srkala samo s glatkih rubova,
ne tražeć slast u talogu,
kô danas, kad sita vedrine,
uzdrži ljutim otrovom,
svoju istančanu ćud.
Pusti me, dušo, za čas,
nek zakucam na ovim vratima –
možda se ipak otvore.
Nek vidim blijede likove
najprvih svojih zanosa…
Pusti me, dušo, ne boj se,
još uvijek bit će kad
naslonit umornu glavu
na tvojih grudi ritmički val.
I kucnuh plaho,
ali ne otvara niko.
Tek iznutra se čuje smijeh
turobni smijeh,
kô srebrne da žice pucaju
na harfi prve ljubavi,
kô kristalne da čaše kucaju
pri napitnici na rastanku
za gozbom svadbenom.
Bježimo, dušo, od krute prošlosti –
ne vraća ona slatkih časova,
ni prve radosti,
ni vedre nježnosti,
koju je naša duša nekada,
u mladenačkom zanosu,
raskomadala
na hladnom pragu njezinom.
IV.
Al gledaj… Još dalje vode
života moga stube
i ne izdrti na njima sagovi.
I tu su nove odaje:
vrata su odprta širom,
sve nakićeno,
sve osjajeno,
sve olašteno.
Po duvarima
varave arabeske
u prepletu strastvenom.
Razbludni kadifni divani,
duboki ćilimi svilni,
panterska draškava krzna
i raskoš teških zastora,
kroz koje šušti vjetar sa mora.
I kadionici opojni,
a iz njih se uzdiže
anemona i strasti dah.
Posude pune širokih cvijetova,
stolovi puni draži, mirodija,
a vino iskri kao griješna krv..
Gle, to je tvoje carstvo!
Ovdje ću kleknut preda te
i ljubit damaskni skut
na tvojoj haljini, koja
u razbludnom talasu svom
ovija zmijsku liniju
božanskog tijela tvog.
Tu ću položit preda te
svoje iznemoglo srce,
iz koga još možeš piti
posljednju radosti kap…
Ah, srce moje: kô fontan,
ti iz njeg piješ, a ono jeca!
A kad će posljednji požar
zanosa potresti sa mnom,
uzet ću pregršt pjesama,
vatrenih svojih pjesama,
i prosut ih nad tvojom mladosti,
ko što je onaj dvorjanik,
pri sjajnim papinskim gozbama,
na golu ljepost Giulie Farnese
prosuo iz srebrn-suđa
slatke konfekte.
V.
I dušu bih ti svoju dao –
Al dođi sa mnom, sađimo,
jer onim drugim stubama,
što vode k mračnim spratovim,
još ne smije korak moj.
Sađimo. Pred nijemim kaštilom
dug interkolonij stoji.
Stupovi mrki, visoki
nižu se jedan za drugim.
Med njima bijela utvara
sa dugom kosom spuštenom,
skršenim, trudnim rukama,
beznadnim, bolnim čelom,
a sfingski njezin pogled
prostorom praznim bludi
preko beskrajnog mora.
Nit njena vjeđa trene,
nit njena grud se giblje:
bezbrižno, nehajno, tužno
ukamenjena stoji moja duša
pred onim pustim
kaštilom života mog.
A kad se noćne sjene nadviju
oko nje letom nestalnim
i izbuljenim očima,
tumarajući kroz mrak
pijano, bezsvjesno, zaludno
prhaju plahi ćukovi.
I to su moje misli.
Odgovori