Samoća nek’ je moja mjesečina,
Žudnja nek’ je gravitacija,
Zrak nek’ bude bez kisika,
Tijelo guta već crnina,
Utapam se u noćnom satenu.
Kada su prozori postali rešetke,
Kotači stolice, okovi?
Otrčala je graja dana i lavež noći,
sat-dva prije ponoći,
sa dušom u siječnju.
Dva tjedna su jedan dan,
Tko živ, tko mrtav,
Bez kuće, stana, u četiri zida,
Ako nas vodi neka nevidljiva ruka,
zašto u život nisam siguran?
Autor: Bruno Došen
Odgovori