Kvartet

Bit će skoro dvije godine, što se je njihovo malo društvo složilo i zaokružilo. Svake srijede i subote sastaju se redovito i može se reći, da se kroz devet mjeseci ni jedanput nije prekinuo red tih sastanaka. Od oktobra do konca juna. Onda se kroz ljeto raziđu i izgube sa nepromijenjenom željom za slijedeću jesen koja će ih ponovno udružiti. Izgledalo je da oni sačinjavaju neko ugovoreno udruženje ili radije nekakav sektarski fanatični čenakl, koji se sastaje da služi kakvoj nedozvoljenoj pasiji ili kom nepriznatom bogu, koga nije podnosila sređena ljudska zajednica ni uskogrudni vladajući zakoni. Jer na te njihove sastanke nije dolazio niko osim njih: iako su oni inače zalazili među ljude, imali prijateljstva i poznanstva, pojedinačnih i zajedničkih, a i svojim položajem bili vezani uz društvo i javni život. Nego: za to su imali punih pet ostalih dana u nedjelji, a onda djelomično i ona druga dva dana, to jest: srijedu popodne, i subotu do večera. A kad bi udarila četiri sata u srijedu popodne i sedam sati u subotu večer, zatvarala bi se za posljednjim članom vrata male vile na gradskoj periferiji, na početku šume, i nisu se otvarala ni na čije, makar kako nasrtljivo, kucanje. Obred četvorice bi započimao i nije ga mogao omesti niko. U oširokoj sobi u prizemlju, čiji su prozori bili, bez obzira na doba dana i rasvjetu napolju, hermetično zatvoreni i neprodimo zastrti, sjedilo je njih četvero pod električnim lusterom, pred svojim pultima. Prim (zvat ćemo ih po partu koji je svaki pojedinac zauzimao u sklopu njihova dvokratnog sedmičnog zvanja) – Prim je bio najmlađi među njima, a ujedno i najmlađi član ove družbe. Prije njega bio je tu nekakav neobično umišljen diletant, koji je uvijek zakašnjivao, često izostajao, a za svaki svoj gikser krivio bilo koga od ostale trojice. Kako je takav postupak iznakazivao ono društveno jedinstvo koje je bilo potrebno za izvršivanje njihovog umjetničkog obreda, to nije preostalo drugo, nego prekinuti s njime i potražiti mu zamjenika, koji će biti savjesniji i koji će znati i moći da bude i postane s njima zajedno jedna jedincata cjelina. I tako je došao Prim. O njemu se već posvuda govorilo da je pravi virtuoz – iako je općenitije bio poznat kao prvoklasni kirurg, za čije su muzikalne vrline njegovi današnji drugovi slučajno doznali pri jednom ručku, gdje se je udivljenjem govorilo kakvom je on vještinom izrezao tuberkulozni bubreg nekoj mondenoj dami. Tu je neko spomenuo, između dvije dosjetke (od kojih je jedna zlurado konstatirala da se je u onom bubregu našlo, osim tuberkula, i drugog infekcionog materijala, za koji već nije bilo mjesta u prekomotnom srcu veledušne pacijentkinje pa se zadržao ondje gdje se je namjerio) – kako je Prim dobar violinista. Poslije malo on je ušao u društvo. Precizan kao i svi ostali. Pijano fanatičan. Duboko religiozan, savršen dio njihove cjeline. S njima u kontaktu sa svim nitima svoje psihe i sa svim porama svoje fantazije. On je bio u njima kao i oni u njemu; svi skupa predstavljali su jedinstven prostor, okružen od četiri zida, koje jednako grije jedna vrata. Već kod prvog sastanka bio je uspostavljen taj kontakt. Svirali su jedan Haydnov kvartet. Prvi potez pao je kao prvi zajednički korak kakve zanosne čete, koja gleda pred sobom samo jedan cilj. Teme i tempi rasipali se poput vodopada, u kome je Primova violina bila najpoletniji i najkapriciozniji slap. Šum ostalih prilagođuje se sad u nižem ili višem repetiranju motiva, sad u pratnji, u nemirnom natjecanju. Ritam i oduševljenje vezali su se međusobno: ona četiri ljudska stvorenja vibrirala su u jednakim talasima. I da ih je kogod mogao vidjeti i, neviđen, motriti, opazio bi nepojmljivi fenomen: gdje četiri različita čovječja lica dobivaju isti izraz, raskidana od sličnih linija, i oživljena od jednakih pogleda. I ne bi ih razaznavao – osim po instrumentima – sve dotle, dok ne bi svršio stavak. Onda bi se njihove individualites ponovo vratile k sebi, a obličja zauzela svoj lični, svakidanji izraz. Vidio bi ispod skoro bijelih obrva, Primove svjetlosive i pitome oči, pod kojima su se užarile obadvije jabučice, kao da su našminkane. I te oči migaju sa mnogo tamnijim trepavicama, koje ne skrivaju inteligentnog pogleda. Široke uši strše postrance, ali ne djeluju ni smiješno ni degutantno: to su pametne uši, koje znadu i razume što slušaju, i prenose u duševne rezervoare bogatstvo tonova i toplinu harmonija. U bijeloj, madežima i svijetlim dlačicama posutoj ruci, drži violinu i lučac, a s drugom briše na vratu znoj. I šuti, i čeka. I gleda na ostale kao da se hoće uvjeriti, jesu li to oni isti ljudi, koji su malo prije stopili svoje zanose sa njegovim i pomiješali svoju krv sa njegovom. Činilo mu se, da nekakvim nepoznatim, nutarnjim čulom osjeća u sebi trag njihove maloprijašnje prisutnosti. Nekakav efekt kako po prilici reagira čulo okusa na arome. I sad pokušava da uhvati šta je od pojedinog ostalo u njemu. Do njega je Sekond. Odmah nakon svršena stavka okrene se k Primu i udari gudalom po leđima svoje violine: u znak priznanja. Pri tom mu je suzdržljiv smijeh natezao lice, ali oči su se pretjerano otvorile, skoro neprirodno, onako možda kao pod prstima okuliste kad pretražuje. Onda se digao, pokrenuo tromo svoje krupno, visoko skoro orijaško tijelo, pošao do jednog stolića na kome je stala butelja sa vinom i čašama, natoči i reče: – Izvolite gospodo. – On je bio tu domaćin. Prim se je malim naklonom zahvalio na priznanju, ali činilo mu se da je neiskrenost razlog onoj muskulaturnoj divergenciji pri Sekondovom posmijehu. Kako i zašto ta neiskrenost, nije mario ispitivati, a možda i nije imao dokada, jer čim se je Sekond digao, pao je njegov pogled na Violu. Bilo mu je odmah jasno, da je najjači trag što ga on sa onim nepoznatim čulom osjeća, ostao iza nje. Oni su bili jedan drugome neizmjerno blizu: to je osjetio i Sekond, njen muž – za to je i pozvao prisutne da se napiju. Da razbije spoj. Ali Prim se nije digao, ni Viola. Samo Čelo. Čelo je bio davni kućni prijatelj, profesor na muzičkoj akademiji, najstariji među njima, nekako oko pedeset. Neoženjen, pa možda za to u časovima uzbuđenja mekan i sentimentalan, a inače razgovorljiv, izrazujući se obično u nedovršenim rečenicama. Nikad tačke iza njegovih riječi, nego samo tačkice… A među riječima se nametljivo isticala obilna karies slabo njegovih zubi. Kroz punktalne leće masivnih naočala gledale su beznačajne, miopične oči; pogotovo je ubijalo razum u njima nekakvo mliječno-maglenasto porubljenje irisa. Za vrijeme sviranja stajale su nepomične i zatvorene njegove usne, a samo se, otkad dokad natezale kao ono, kad neko usnama prati makaze pri rezanju. Međutim je njegova ruka skakala ili puzla po žicama, runjava počam od zglobova, mesnata, sa nabreklim žilama. On je poznavao Violu dok je još bila malo djevojče sa krupnom pletenicom i nosio je u sebi, tajno, neko nepokolebivo uvjerenje, da on ima na nju posebna prava, ali ih nikad nije afirmirao. Samo katkad, kad je opazio, da se kogod drugi tare bilo riječima ili pogledima o nju, onda je bio ljubomoran. To jest: ne zapravo ljubomoran u običnom smislu te riječi, nego bi se uzvrpoljio kao neko, komu se žuri, postajao presiran, hirovit, i pucketao palcem o srednji prst lijeve ruke. Viola je instinktivno znala šta to znači, iako nije toga sebi nikad priznavala ili objašnjavala. Ono pucketanje potaklo bi je svaki put da podvostruči svoju pažnju i konstatira možda nečije udvaranje, koje bi katkad zacijelo prošlo neopaženo. Ali nije samo Violina pozornost dobila time poticaja, nego je i Sekond bio povučen, naravno nehotice i podsvijesno, u arenu ljubomornoga nemira i egoističnoga mužjačkoga opreza. Vrzlao je simo tamo očima, protezao vrat, tražio ni sam nije znao što, a Čelo je međutim histerički lomio svoje prste. A ipak za sve to nije bilo razloga, barem takvog, koji bi bio pipljiv i realan: jer Viola je bila, po svim rezonima društvenoga i bračnoga života, potpuno nedužna. Ni najsitniji fizički prestupak, ni najpovršnija pripravnost na kakvo popuštanje ili približenje nisu se mogli opaziti u njenom držanju. Ona je doduše bila žena do u posljednji svoj nerv: njeno je ženstvo neprestano bilo aktivno i atakiralo sva čula onih, koji su stajali uza nju – ali i najljubomornije njuškalo moralo je položiti oružje pred njenim hladnim pasivitetom. Trebalo ju je vidjeti u časovima, kad je igrala sa ostalima. Velike, široke oči sa svijetlim pogledom proždirale su note sa hartije. Kose njenoga “bubikopfa” svjetlucale se u metalnoj vibraciji. Na momente je njena glava potsjećala na glavu Rafaelova “Violiniste”: ista ekstaza, ista djevičanska nepomičnost. A kad je u pauzama progovorila, njen duboki alt imao je kolorit kao da ječi iz instrumenta na kome je malo prije igrala, a ne iz onih prsiju, koja su toplo i mirno disala pod vunenim gumiguta džemperom. Razumljivo je dakle, da je ona punim svojim ženstvom sudjelovala u kvartetu. Stapala se u jedno sa one ostale tri energije i gubila se s njima u daljinama, gdje prestaju sve razlike i svi odnosi. Tamo nije razaznavala, koliko je površine njena tijela u doticaju sa tjelesima one trojice, ali je osjećala na svom epidermisu toplinu njihovih lica, vlagu njihovog daha i pritisak njihovih prstiju. I kad je ona pri kraju spuštala lučac, bila je vruća i umorna. Vraćala bi se polako k sebi i postajala ona ista korektna dama i domaćica, katkad malko uzbuđenija, katkad opet tiha i nujna, već prema volji i raspoloženju. Nerijetko bi se i raskalašila, popiviši naglo dvije-tri čašice vina, i u decentnim šalama izazivala Čela, hvatajući ga za uši, koje su uistinu bile svoje vrsti: obrasle jakom dlakom, da su malone izgledale kao kozje. Ona ga je zato i nazivala Carem Trojanom – po onoj narodnoj: “U cara Trojana kozje uši”.

Jugo je pred kućom strugalo granu o granu, na kojima su pucketale odlomljene grančice i otkidali se tek izbiti pupovi. Kišne kapi zaprskavale su zatvorene žaluzine i njihov šum povećavao je osjećaj mokrine koji se je slegao na pokućstvo, na instrumente i na mozgove. Skoro čitav sat je prošao otkad se oni muče sa jednim od onih teških i problematičnih kvarteta, koje je Beethoven stvorio u zadnjim godinama svoga života, i ne mogu da ga završe. Treći stavak nije nego puko lutanje i traženje, pri kome svaki odmiče na svoju stranu. Kao najprimitivnije diletantsko bacakanje.

Mjestimice su sve četvero u drugom tempu: jedan za nijansu hitriji, drugi za nijansu sporiji, a treći slučajno pogađa kako valja, a četvrti lovi sad ovog sad onog kao da preskakuje jarke napunjene vodom. Skoro nijedan akord nije čist – ni jedan prijelaz podatljiv. Svakome je od njih težina u laktovima, a u prstnim zglobovima kao da je nabrekla podagra. Žice im se čine rastezljive poput gumenih niti, škripljive i inatljive u višim tonovima, sluzave i gnjile u dubljim. Prim i ne misli na ono što gudi. Njegova je glava u vlažnim, mutnim oblacima, kao otkinuta od tijela i rastavljena od njegove volje. Gudalo je jedino prisutno i živo: ono povlači ruku i čita note. A noge su negdje duboko pod zemljom, u mlaci guste vode, koja se usula u cipele i natopila čarape. On ne čuje nijednog svog tona, samo u onom općem dosadnom i smalaksalom prevrtanju akorda i dizakorda razaznaje Violino sviranje. Ono je na časove tromo i vucari se poput glicavog amfibijskog tijela, a na časove naprasno i histerično. Prim je gleda svojom lijenom fantazijom. Njen pogled caklen, paranoičan, unakrsno upiljen u note: kao da ne funkcionira u skladu sa možđanima. On, on pozna dobro taj pogled! Viola je u momentima i počesto padala u nekakvo duševno odsustvo, katkad i onda dok je slušala repliku onoga s kim razgovara. Bilo je to kao kakva čudna trenutačna autohipnoza, jedan izlaz iz same sebe ili nenadana zataja psihičkih funkcija. Primu se onda pričinjalo da je ona kao kakva otvorena ura, kojoj se pokrije palcem najvažnije kolice i mehanizam se umiri: čim digneš palac, a kolesja odmah nastavljaju: tik – tak tik – tak. On je volio ove prekide njenog duševnog života. Onda se je uvijek pitao: gdje je ona sada? Nije li možda njena duša prevalila u taj čas tisuće i tisuće kilometara i ne nalazi li se negdje u drugim raspoloženjima, u službi drugoga tijela? u potrazi za pravim i svojim opredijeljenjem? u želji za nepomućenim zadovoljstvima? u posjetama kod konačne svoje sreće? Po pustinjama? po morima? po prostorijama? Bi li je on slučajno prepoznao da je sretne pri jednom od tih njenih odsustva i lutanja? Jest, on je jedne večeri, prolazeći kroz veliki drvored što vodi dolje prema rijeci, nju i sreo: minula je mimo njega kao fantom, nije ju mogao ni dozvati. Ona ga je sutradan uvjeravala da se one večeri nije makla iz kuće, a od srca mu se nasmijala kad je ispitivao da li je možda za trenutak upala u ono svoje neprisutno raspoloženje. Uopće ona i ne zna za takva raspoloženja: to su samo njegove fantazije! Al ne, to nije tako. On je uvjeren da je u ovoj ženi duša bezgraničnih dimenzija, koja živi tisuće života, koja je prisutna u tisućama krajeva. Doduše toga joj nije govorio – al tako je mislio. Pa to misli i osjeća i sada. Sluša: ono struganje grane o granu u krošnjama pred kućom: prolazi, vere se fantom na povratku… I Prim malko makne glavu i pogleda Violu kao da hoće da se uvjeri. U taj čas njen se razročni pogled izravnio i razbistrio: u njemu bliješti razbor i puni ga čarobna mekoća. Viola je uhvatila Primov pogled i nasmiješila se skoro nevidljivo. Samo su joj se obrazi trgli i namreškala se muskulatura kraj očiju. Vidio je jasno i usjek u obrazima i par tankih nabora kraj oka. Pomišljajući da se ona dosjetila kako ju je zatekao u času njenog odsutnog raspoloženja, nasmiješi se i on. Sve je to potrajalo trenutak i oboje je odmah iznova vratilo oči svako na svoj pult. U isti čas našli su se i u akordima i pošli zajedno. Primu se pričinilo kao da ju je uhvatio za ruku i pritisnu prste na žice jače neg dosada, skoro strastveno. Viola se širokim potezima svoga gudala bezotporno podavala, dok nije najednom, srdita, udarila nogom Čela u potkoljenicu koji je klizao preko svojih žica kao da ih hoće prerezati. On se trgnuo i nakazno iskeljio od boli. Taj je udarac prekinuo čudan niz misli u njemu. On je proživljavao u svojoj ljubomornoj imaginaciji čitav roman u kome su Prim i Viola bili glavne figure. Činilo mu se da sve to vidi kao u kinematografu. Na drhtavoj ploči njegovih možđana padale su projekcije u mahnitom tempu, koje je on jedva slijedio – pa je za to na mahove i poletio svojim gudalom. – Pst! – dobacio bi mu Sekond. Onda bi se sabrao i retardirao, a međutim su mu dvije-tri slike njegovog ljubomornog filma izmakle. Za tim ih je iznova stao loviti, svirajući dalje i mehanično svoj part. Još kod prvih taktova počeo se pred njegovom fantazijom razvijati taj film. Viola i Prim bili su savršeno u skladu, kao da su se primili rukama preko ramena. To jest: u kišnom sumraku on je prebacio preko nje svoju kabanicu vodeći je kroz osamljeno i pusto predgrađe. Ona je ćutala. Dva čuperka kose što su virila na lijevoj i desnoj strani ispod njene toque bila su krcata kapljica u kojima se u iskricama odrazivalo svjetlo uličnih fenjera, kako god bi kraj koga prošli. U to je slika postala veća i bliža. Vidjele su se obadvije glave u jakim dimenzijama, sa najsitnijim detaljima. Njene oči bile su ogromne, pune, prestrte nekom tromom mokrinom, koja je odavala živo uzbuđenje. Zjenica je bila široka i pomalo se suzivala, suzivala, a onda je oko dobivalo perfidan i degutantan izraz kao u kokote koja vreba sa svog prozora na prolaznike. Čelu je pri tom klonulo gudalo i zaškripalo preko mostića na instrumentu. – Pst! – ponovio bi Sekond. Trepavice su stršile krupne, strunjave, libidinozne. Kako bi trenule vjeđe, tako bi se hvatale jedna za drugu i nerado se rastavljale. Kao iglice od kaučuka. Obrve su bile morbidne i pasivnije, kretale se u malim drhtajima i reagirale na pokrete čela i sljepočice, pod kojom je udaralo bilo nestrpljivo. Nozdrve su imale nešto savršeno živinsko: podsjećale su na nozdrve usplahirene kobile sa gramzljivim svojim natezanjem i utezanjem, sa svojom opscenom sluzi. Onda je promatrao Violina usta. Njene i u životu nabrekle usne u ovoj povećanoj projekciji dobile su nešto natčovječno i gigantsko. On se je sjetio da je takve usne već vidio. Jest: to su besmrtna usta Junone Ludovisi. Al kad su se pomalo počela micati i pod posmijehom otkrila bestidne desni, iz kojih su izlazili savršeni, ocakljeni zubi onda je Čelo osjetio živ ugriz u svome mesu. – Pst! – još je jače zazviždao Sekond… Čelo je opet ulovio izgubljenu notu i dalje promatrao sliku. Sad je gledao Primovo lice uz njezino: kroz zažmirene vjeđe drhtao je samo usječak muškog pogleda, parče zjenice, odbljesak neke infamne gladi… I slika se promijenila. Ono dvoje, pritisnuto jedno uz drugo, pod jednom kabanicom, gaze po blatnoj ulici, pod drvećem sa koga se cijedi kišnica. Ne sretaju skoro nikoga. Jedan fijaker, mračan, tajanstven prođe mimo njih sa zakukuljenim kočijašem. Uz jedno stablo ukočio se stražar, šćućuren u kratak kišni ogrtač ispod koga izviruje lijen pendrek. Nekakvo prokislo, zapušteno pseto kasa pred njima, ne obazirući se. Prim, koracajući, nehotice udari u praznu konzervnu dozu što je ležala na tlima. Hrapavo je zveknula kroz tišinu. Konačno su došli do visoke, tamne trokatne zgrade i ustaviše se pred ulazom. On pritisne električno puce. Poslije malo otvoriše se vrata sama od sebe. I uđoše. Prim je išao pred njom i, paleći žigice, pokazivao joj put do trećeg kata. Tu on stanuje. Čelo pozna tu prvu sobu. Tamo je on dolazio nekoliko puta, prvi put onda kad su Prima pozvali da stupi u njihovo društvo. Glasovir je stajao ispružen u ćošku, kao kakva nakazna zvijer. Uza nj pult za note. Starinski naslonjač sa visokim naslonom, poput kakve trule sablasti. Viola se srušila u nj sa čitavom svojom oblom težinom. Onda je odbacila smočeni šešir i protresla svoje podrezane kose. On je klekao preda nju i izuo joj najprije jednu cipelu. Zatim je primio njenu nogu među dlanove i protrao je žustro, na što je ona, poškakljana, kriknula i naglo je povukla k sebi. On se nasmije i stade da odvezuje drugu cipelu. Njena je noga stajala na njegovom koljenu. Najednom on joj prijeđe rukom preko lista i zaokruži dlanom njeno koljeno. – Pst! – siknu Sekond. Al Čelo nije ništa čuo: samo je na čas prestao, obrisao znoj oko vrata i nastavio sviranjem. Nekoliko se slika međutim izgubilo: jer kad je opet počeo umišljeni film, onda je Viola ležala na divanu umotana u nekakav šareni muški ogrtač za kupanje i pušila cigaretu. Prim je sjedio kraj nje, pušio i on i dragao je po kosi. Kraj njih, na malom stoliću, stajaše boca s vinom i dvije čašice. On joj ponudi jednu. Viola se uspravi, odbaci cigaretu, primi čašu, pokuca se s njime i počne da pije. Pri tom se rastvori ogrtač i pokazaše se njene prsi gole i trbuh sve do bedara. Sad se ista slika povećala i silno približila. Violina je golotinja bila golija nego u naravi. Sise su bile žive sa svojim sjetnim okom bez obrva na vrhu. Na jednoj se zakovrčila jedna jedina duga dlaka. Pupak se nije vidio: iščezao je među krupnim mesnatim naborima, od kojih je najdonji miješao svoju bjeloću sa tamnom sjenom, kao što se slično vidi na izgorenom rubu bijele hartije. Dok je ona gutljaj po gutljaj uživala svoje vino, dotle je Prim odložio svoju čašu, uhvatio rukom njene prsi i turio glavu među rastvorene skute ogrtača. Njoj je ispala čaša iz ruke, odletila na tle i razbila se. Pri ovoj slici fantazije Čelo je nemilo krvario, i to je bilo baš onda kad ga je, kako gore spomenusmo, Viola udarila u potkoljenicu. U isti čas trgao se nervozno i Sekond, prestao svirati i rekao ujedljivo Čelu: – Stari, ti si, bogami, pijan! – Čelo je na to bijesno odbacio gudalo, digao se, popipao udareno mjesto na nozi i dobacio Violi kroz zube: – Nepodnošljiva si! – Viola je samo rekla: – Hvala! – otišla do karafe, napunila čašu do vrha i stala pomalo pijucati. Čelo se još jače raspalio i doviknuo njenom mužu: – Šta ne paziš bolje na nju! Ona pije kao kočijaš! – Sekond je malko začuđeno pogledao starog prijatelja i nije shvaćao njegova uzbuđenja: – Pusti je – reče – ti si najviše kvario! – Čelo ga pogleda sažalnim pogledom i odgovori, još uvijek uznemiren: – Nije ni čudo što sam kvario! – Viola je još pijucala. Onda se umiješa Prim: – Zašto se svađate? Danas nam svima nedostaje raspoloženje. Ja nisam bio ni trenutka kod stvari. A ni gospođa Viola. – Ona spusti čašu sa usana i reče: – Jedno smo vrijeme išli nas dvoje savršeno. Samo je stari sve pomrsio. – Sekond je kroz cijelo to vrijeme ostao na svome mjestu i varirao nekoje motive na violini. Najzad i on odloži instrument, napuni ispražnjele čaše i reče: – Jugo je krivo! Žice se razvlače kao parmezan! Ostavimo za danas i napijmo se! – Viola opet nalije svoju čašu, kucne se najprije s Primom, zatim sa svojim mužem, a onda pristupi k Čelu donesavši mu četvrtu čašu: – Pomirimo se, Care Trojane! kad je jugovina onda se i staroj gumi rastežu nervi! Zato nek ti je oprošteno! – Čelo je zlovoljno uzeo čašu, a onda joj pogledao u velike oči, pa se udobrovoljio. Digao čašu i kucne se s njom. – Na staro prijateljstvo! – reče ona. – Na novu ljubav! – prihvati Čelo, da ostali nisu mogli čuti. Viola je prasnula u srdačan i širok smijeh. Poslije malo gosti su odlazili. U koridoru Prim je poljubio Violi ruku, primivši je ispod pulza i protegavši visoko svoj srednji prst. Njoj se pričinilo da je zarinuo nokat među njene vene. Sekond je čekao na kućnim vratima, a kad ga je Prim dostigao pošao je s njim da otključa vrata od bašte. Međutim se Čelo opraštao od Viole. Držao je za ruku, govoreći: – Nećeš se srditi ako te nešto upitam? – Viola odgovori: – Budeš li bezobrazan, pripovjedit ću mužu… – Onda šane Čelo: – Prije dvaest godina vidio sam dekolte tvoje mame. Bili smo na jednoj zabavi i ona je mnogo pila. Reci mi, imaš li i ti, kao i ona, jednu jedinu dugačku dlačicu na prsima? – Viola istrgne ruku iz njegove, ne reče ni riječi i pobjegne u sobu. Kad se je Sekond vratio stao je da sakuplja note sa pultova. Viola je međutim uzela nožice, digla džemper i odrezala onu dlaku. Zatim je iznova usula i ispila čašu vina. I još jednu. I od jedne još polovicu. Onda se umirila. Oči joj se zacaklile, pa se zastrle nekom bezumnom maglom i unakrstile pogled. Sjedila je tako, nepomično, izišla sama iz sebe, odstranila se iz vlastitog života. Onakva kakvu ju je Prim volio. Njen muž je neprestano šuškao sa hartijom slažući raštrkane muzikalije. Napolju je vjetar dalje lomio granje i zapljuskivao žaluzine kišom. Njoj se pričinjalo da luta po mokrim cestama i razrovanim stramputicama. Među stabaljem i samoćama držeći jednu hladnu ruku, koja joj zadire nokat u meso. I ta ruka ide pomalo u njen rukav, prolazi mimo pazuha, premeće njene prsi i traži sitnu strn od jedne jedine odsječene dlačice. Napipavši je skuplja palac i kažiprst i sa dva nokta guli onaj zaostali stručak. To je zabolilo kao ubod srdite ose i vrisnula je na sav glas. Muž, prestrašen poleti k njoj, a ona podiže džemper, pružajući mu sisu i vičući u paroksizmu: – Poljubi me ovdje! Poljubi me ovdje! – On se prignuo i punim ustima zaronio u onu razdraženu toplinu. Ona je mahnitim rukama pritiskala njegovu glavu, počela da plače, oblita u jedan trenutak morem suza, bez jecaja, i histerično opetovala: – Niko me nije ovdje poljubio, osim tebe! Niko me nije ovdje poljubio! Niko me nije ovdje poljubio!

Kao pirotehnički prsak kidao se i prosipao Stravinski ispod njihova četiri gudala. Voluptuozna zlatna kiša u tonovima, što se razlićali na sve strane: u pravcima, u parabolama, u krugovima. Kričala je iz tog žamora mladost pod suncem, mladost u radosti: gonjena, uhvaćena, obujmljena, ugrižena. A onda: delirij. Sad naglo prekinutim akordom, sad drskom disonansom, sad opet sunovratnim skokovima i intervalima. Bježanje u svim smjerovima, mahnito okretanje na jednom mjestu, prevrtanje u zraku. I smijeh: smijeh od veselja, smijeh od poruge, smijeh od škakljanja. I riječi: tople i izazivne. I kretanje: reptilne i bestidne. A onda sve se zavrtilo u koncentričnim, suprotno kružećim, sedefno-šarenim kolobarima i odsukalo i usulo u jedan nezasitini vrtlog. Oni su bili potpuno povučeni u taj vrtlog. Svak na svoj način i prema svojim raspoloženjima. Ali svi u nekom vrtoglavom zanosu, koji ih je držao visoko nad svim realnostima. Nikad se nisu tako savršeno složili kao danas. Svaka fraza i svaki osjećaj nalazili su bez traženja svoj komplement, sastajali se, pokrivali, priljubljivali kao relativni dijelovi u puzle-igri. Prim je iskopao i najudaljenije svoje misli i prekopao svoje najdublje tajne. Raskinuo se da se otkrije. Gdjegod je stavio svoj prst u tkiva, u krvna tjelešca, u žlijezde, nalazio je samo jedan trag: Viola. Ona se rasula kroza nj, ušla u sve njegove stanice, oblijepila sve njegove atome. Pričinjalo mu se da ona i ne sjedi tamo preko na svome mjestu – njen instrument lebdi pred svojim pultom i gudalo, bez ičije ruke, samo od sebe leti preko struna. Najzad, poslije toliko vremena, sad mu je sve jasno. On i ona pripadaju jedno drugom. Odavna. Ona mu se već mjesece i mjesece nudila i davala tu pred svima. Pred svojim mužem, čije proteste on sluša neprestano uza se, i pred onim čangrizavim starcem, koji na njih vreba kao detektivsko pseto. Međutim sve je bilo uzalud: on je nju grlio nad njihovim glavama, milovao, nosio, grijao, mirisao… I njegove se nosnice širile kao da udišu vonj ženske puti, a usne su hlapale za tim aromom: kao konj kad hvata gubicom duhanski dim. Onda je zatvorio oči. Osjećao je da se njegova violina pretvara u živo stvorenje. Toplina što je propušta ona daščica, ugrijana njegovim podbratkom i vilicom, jest ljudska toplina. Viola je to, a on je naslonio svoj obraz na njeno glatko tijelo, koje vibrira sa tisućama uzbuđenih nerava. A rukom prelazi preko nje – i ona uzdiše, vapi: – Ljubim te, Prim! Ljubim te, Prim! – Međutim Sekond jeca. Svaki potez gudala kao da markira suzu. Jest – Viola nije više ona od prije. U njoj se sve promijenilo. Zastrta je poput svjetiljke u bolesničkim sobama. Zatvorena poput novčanih blagajna koje u noći stoje na očigled svakome u praznim, rasvijetljenim bankovnim kontorima. Koliko je tajna u njima za potrebne i gladne, koji neće nikada zaviriti u njih! Ah, ući, prodrijeti, zagrabiti samo jedanput, samo jedanput! On osjeća, otkad je Prim među njima, da Viola sve to više gubi ravnotežu, nemirna je, ćudljiva. Napadaji plača opetuju se svako dva tri dana. Histeričke krize trgaju je iz sna, gone je iz kuće. On je nju slijedio jedan dan, uhodeći je kao policijski agent. Srljala je ulicama kao gonjena kuja. Onda je ušla u crkvu. On je ostao pred vratima, nije imao srca da uđe. Bojao se da se ona možda tu s nekim ne sastaje. Ako je Prim tamo, on bi bio kadar da ga zadavi pred božjim licem. I poletio je u crkvu. Dvije tri žene klečale su ili sjedile na klupama, a nijedna od njih nije bila Viola. Zbunio se, htio poći na kor, ali pogled mu je u isti čas pao na ispovjedaonicu. Viola je klečala skrušeno pred ispovjedaonicom. Sekond je stao pred još zamršenijom zagonetkom. Otkad su se uzeli nije uopće polazila u crkvu, a kamo li da bi se ispovijedala. On se prestraši i pomisli da nije možda duševno smalaksala. I onako njeni česti napadi jasan su dokaz psihičke depresije. Sakrio se iza jednog stupa i čekao dok svrši ispovijed. Viola se je digla sa ispovjedaonice, pošla prema Bogorodičinoj kapeli, ostala tu neko vrijeme u molitvi i izišla. On je potražio u sakristiji svećenika i predstavio mu se kao muž one gospođe, koju je on maloprije ispovjedio. Svećenik reče da dosada nije znao ko je ona i kako joj je ime. Bit će skoro šest mjeseci što dolazi redovito dva puta na ispovijed. Svakog četvrtka i svake nedjelje u jutro. Više nije htio govoriti. Sekond mu je saopćio svoje bojazni i pokušao da bilo što dozna o razlozima koji su Violu ovamo dovodili. Svećenik mu je samo rekao: – Pustite je! Nemojte joj ni o čemu govoriti. Sreća vaša i njena što je ona našla ovakav izlaz iz svojih unutarnjih nesuglasica. Čuvajte je i držite je daleko od društva. – Sekond se vratio kući, al nije ga ostavljala sumnja i radoznalost. Sjetio se je nekadašnje scene, kad mu je ona nudila svoje prsi na poljubac i uvjeravala ga, da je ondje nije niko nikad poljubio. Zar je to od nje iko ikada tražio? Zar je ona to ikad poželjela od kog drugog čovjeka osim njega? I pričini mu se u taj čas da osjeća toplinu njenih grudi na svom licu: zaboravljao je da je to njegova vlastita toplina što je izbijala iz njegova instrumenta.

Čelo se nalazio u čitavom erotičnom haosu. Njegova depravirana fantazija, potkrijepljena od rafinirane muzike, izbacivala je od sebe najopscenije misli i predodžbe, a sve u vezi s Violom, koja je bila nedostižan cilj njegovih staračkih požuda. On je bio uvjeren, da ona i Prim, barem u podsvijesti, pripadaju jedno drugome, pa se bojao i najnedužnije situacije, koja ih je i malo približavala. Ali čim je sam sebi priznao, da to ipak neće dovesti ni do česa dok je god on tu – odmah se sam postavljao na mjesto Prima i stvarao imaginaran odnošaj među Violom i sobom. Njegov instrument pretvarao se u Violu. On je osjećao živu njenu blizinu među svojim koljenima. Grabio je noktima za žice i morbidni violončelski zvuci omamljivali su ga kao strastveno žensko stenjanje. Mahniti ga je Stravinskijev ritam trgao kao konci marionetsku lutku i klimao je glavom u svim smjerovima i ne osjećajući kako mu duge, rastezljive niti pljuvačke puzu po odijelu i po ruci. A kad god je prevezao gudalom preko najtanje strune, činilo mu se da kriješti raznježen Violin glas: – Care Trojane! Care Trojane! – U Violi je, naprotiv, bilo budno svako čulo, kao i onaj nepogrešivi ženski instinkt, što pogađa sve misli, sve želje, sve pohlepe muškaraca, koji su oko nje. Ona je poznavala nemire svoga muža, osjećala kako se njegove sumnje hvataju njene nutrinje kao što se pijavice hvataju staklenoga suda, u kome su pohranjene. Znala je, da on i sada u ovom zanosu pretražuje ljubljenom rukom mutno dno njene duše i izvlači šaku neznatnog mulja i beznačajne trave. Al zašto da mu pokaže što je u njoj? I onako ona to istresa pred svećenika svaki put sutradan iza njihovih muzikalnih večeri, koje umaraju njenu vjernost i oslabljuju njen otpor. Al kad bi samo to koristilo! Zna ona vrlo dobro, kad je njen muž uzme u naručaj, šta se s njom događa. Ne, nije on koji nju drži i grli. Najprije vidi u njegovim očima žmigave, libidinozno-gadne Čelove poglede, osjeća neugodni vonj Čelovih zubi istrošenih od kariesa i hvata ga usnama za uši u misli, da su to satirske Čelove uši, koje su je privlačile još onda, kad je bila mala, nerazumna djevojčica. Najednom se sve to mijenja. Nad njenim ustima stoje Primova usta. I ona mu govori: – Ljubim te, Prim! Ljubim te, Prim! – Podaje mu se sva i prima ga u se sa svim svojim porama. Zna i vidi da je gledaju Sekond i Čelo, al šta je njoj za to. Jedanput valja da i to svrši. Ona ne može dalje. Borila se dok je mogla. Boga je zvala u pomoć. Boga koji je stvorio. Pa šta je koristilo? I tako je ona postala Primova. Doduše on se nje nije dotakao nikad svojim smrtnim rukama, osim što je svake večeri, rukujući se s njom, ispružio svoj srednji prst preko njena pulsa i zarinuo nokat među njene vene. Ali on je ipak nju imao. Svih onih noći, kad ju je brutalna muževljeva volja silovala. Svih onih večeri kad su zajednički svirali, jednako kao i večeras. Svih onih jutara kad je ispovjedniku opetovala očajnu tvrdnju, da njeno tijelo ne pozna ničijih dodira osim Sekondovih. Svih onih trenutaka, kad ona tumara po ulicama ili se vrze po kući ili se prevrće u postelji i šapće: – Ljubim te, Prim! Ljubim te, Prim!

I Stravinskijev kvartet završi naglo, kao da je prekinut.

Prim i Čelo već su davno otišli. Oni leže sada u svojim posteljama, ugasili svjetlo i možda zatvorili oči. Ali zacijelo ne spavaju. Zacijelo u njima ječi resonansa večerašnjih uzbuđenja: kao u dvije violine malo prije udaren akord. A jednako ne spavaju Viola i Sekond. I oni su legli, ali nisu ugasili svijetla. Na noćnom ormariću s njene strane gori elektrika pod crvenim abažurom, u čijoj se plisiranoj svili zapliće krupna muha i nervozno zvrnda. Viola leži, skoro sjedi, uvaljena u dva velika jastuka, šaren jorgan dosiže joj do prsiju, koje se nepravilno izdižu i spuštaju pod ružičastom noćnom košuljom. Umorne ruke leže na jorganu, blijede pod direktnim svijetlom što pada mimo abažura, kao dvije prebijene voštanice. Oči su joj zatvorene, preko njih se prebacile tamne, duge trepavice, kao dva prozora sa spuštenim gardinama. Sekond leži na boku, nagnuo se prema njoj, podupro se o lakat, promatra je kao da hoće iz njenih najsitnijih bora i najtanjih drhtaja, kao iz najnečitljivije azbuke, odgonetne šta ona krije u sebi. Muči ga što sigurno zna da se tu u njegovoj blizini, ni jedan jedini palac daleko, pod onim čelom, pod onom kožom sakrila jedna neprijateljska tajna, o kojoj ovisi njegova sreća. Oh, kako bi on rado zavukao ruku pod ono njeno meso i tražio u njemu i kopao i prevrtao: da nađe, da iščupa – što? Onda za čas mu se pričini mrtva. Samo da jest! I stao je da pomišlja na sve noževe i oštrice u kući, tražeći najprikladnijeg s kojim bi on zarezao u njeno tijelo i sjekao, rasijecao, otvarao, raskidao u potrazi za nekim čudnovatim zrnom ili možda pahuljicom ili kapljom u kojoj je ona pohranila ono što nije htjela njemu darovati, što nije mogla njemu saopćiti, što joj je pomagalo da bude od njega daleko, daleko na tisuće kilometara, na stotine godina. Ono što je nosila u crkvu pred božji obraz… I pričinilo mu se da je ni sad ne može doseći rukom iako ona leži tu pred njim. Pa diže ruku i htjede da je dotakne, al ruka se ustavi nad njom i ostade nekoliko trenutaka viseći kao galeb nad morem, zaslijepljen od sunčevog refleksa. Al šta sve to koristi? Zaludu se on tu muči i istraživa. Nemoćan i kratkovidan poput zvjezdoznanca koji ne može da riješi zagonetku jednog za milione odaljenog nebeskog tijela. A konačno, ne može da joj išta predbaci. On zna kud ona ide, s kim se sastaje, zna za svaki čas njenog življenja, zna da mu je odana, poslušna, ljubazna: nikad tužbe, nikad prigovora iz njenih usta. Po čitave noći zna prospavati na njegovom ramenu, po čitave dane sjedi uza nj i brblja u beskonačnost. Al ipak: u njoj se krije nešto. U njoj su nekakve niti koje ju vežu sa nekim posebnim svijetom, u koji on nema uvida. Ima u njoj jedno neobično čulo, kao u nekih životinja, kojim ona operira kao sa vidom ili opipom, i kojima osjeća njemu nepojmljive stvari. Nema sumnje da je ona s tim čulom sa nekim u vezi. Kako i na koji način, on to ne zna. A s kim? S Primom? Zašto on baš sumnja na Prima? On je korektan do skrajnosti. A ni ona ne pokazuje prema njemu nikakve preferencije.

On samo osjeća da postoji neko čudnovato općenje među njima dok sviraju. Kao da se razgovaraju. Nema sumnje da se oni muzikalno izvrsno razumijevaju. O tom se je i večeras uvjerio. Oboje su se rasuli u Stravinskom. Upravo se je vidjelo kako lebde skupa. Uživali su sa jednakim oduševljenjem. Zapravo on, Sekond, nije bio nego njihova štafaža: osjećao se potisnut i neznatan, a ipak svirao je dobro. Nema sumnje ona reagira na Prima. A kakova je bila onda kasnije, kad su svršili i malo posjeli uz čašicu vina! Atakirala je upravo surovo Čela: – Ti si stari idiot, Care Trojane! – Onda mu je trla dlanovima one njegove uši, koje su hrskale kao da su od celuloida. I pila je neprestano. I brbljala. Pa kako se raskalašeno bacakala preko kanapea. On je dobro vidio kako je Prim virkao pod njena otkrita pazuha i kako joj je kratkim pogledom zaoblio koljeno, što je izmaklo mimo rub od suknje. Doduše ona je pila mnogo – ali, stara je riječ, da se u vinu ne laže. Pričinilo mu se u časovima da se Viola, u pravom smislu riječi: nudi. Njima svima: i jednom i drugom i trećem. Čelo je primao njene grdnje kao milovanja. Smiješio se bljutavo kao pred kakvom kokotom u noćnim lokalima. A kad se nenadano digla i teturajući pala njemu, Sekondu, na krilo i stala mu utiskivati među usne svoja pijana usta, on je jasno vidio, kako je pri tom gledala na Prima. Upravo ga fiksirala, a onda malo-pomalo zatvarala vjeđe pod kojima je kolutalo crno u oku, kao u ekstazi. I najzad se privila uza nj – uz Sekonda – kao mokro platno kad se priljubi o kakav predmet, a zacijelo je u duši bila uz Prima. Ta pomisao ga je razdražila i on je naglo odgurnuo sa svojih koljena i digao se rekavši joj grubo: – Ponašaj se pristojno; nismo sami! – A Viola je na te riječi udarila u smijeh. Kao da veli: – Pa to i je zato što nismo sami! – A kad se još nije prestala smijati, onda mu se pričinilo da ona potcrtava: – To jest, to je zato jer je Prim tu! – Ne, ona nije ništa govorila. Međutim je njen smijeh smalaksao i mijenjao boju. Dok konačno nije prešao u potpun mimički apsurditet, u neku vrstu karikature smijeha, razvijajući se pomalo u plačnu grimasu. I do nekoliko trenutaka Viola je pala u plač. Plakala je široko i obilno, kao uvijek u takvim napadima, sa čitavim materijalom svoga grotesknog uzbuđenja. Prim i Čelo držali su se kao dva blesana. Jedan u svojoj diskretnoj sućuti, a drugi u buršikozno-žovijalnom načinu, kojim je kušao da je umiri. Prim se smiješio kao u neprilici i navaljivao da se raziđu, a Čelo je tapšao Violu po ramenu i vratu kao plašljivu bedeviju. Ali je Viola naglo spustila rame, oslobodivši se Čelove ruke, i kroz plač govorila: – Pustite me, nek se isplačem. To će brzo proći i opet ću se smijati. Ja se volim isplakati. Mene to preporodi jednako kao i smijeh! Ostanite, Prim, kud vam se žuri! Pijte, pijte u moje zdravlje! – A suze su joj dalje tekle neviđenom gustoćom, u rapidnim intervalima. Prim je zacijelo opazio kako je njemu – Sekondu – neugodna ta situacija.

Valjalo je odlaziti. I iza kratkog opraštanja i dogovora za slijedeći sastanak, otiđoše. Kad se ostali sami Sekond je digao Violu u naramak, odnio je u ložnicu, svukao je i polegao u postelju. Od onda ona leži sa zatvorenim očima i miruje, a on kraj nje i uzaludno gleda u nju kao nepismen čovjek u otvorenu knjigu. I podiže još jednom ruku, al ovaj je put spusti na njeno čelo. Oči su joj ostale zatvorene. A on je u svojoj nutrinji nastavljao svoj govor: – Pa ona je njegova! Ona evo leži uza nj: kao da je njegova ruka, ili radije u njemu: kao da je njegovo rebro. On je može uzeti, maknuti, okrenuti kao svaki komadić pokućstva što je u stanu. Na njegov trzaj ona će otvoriti oči, kao što se otvori električno svijetlo kad se zavrne kontakt. Al ne samo to, on raspolaže i sa njenim osjećajima i nagonima. On dovodi do vrenja njenu krv kao vodu u samovaru, kad pod njim potpali špirit. On opija njenu svijest i omamljuje njen mozak, brže i jače nego alkohol. Ona ne vidi, ne osjeća, ne traži nikoga osim njega. Njoj je on izvor i konac svega, smisao i sadržaj, alfa i omega. I smiješan je kad misli da se išta krije u njoj što bi bilo iznad njega ili mimo njega. Apsurd je ta njegova bojazan. Apsurd njegove sumnje. Ko da pretražuje nutrinu ure, kad kazaljke pokazuju tačno vrijeme? On pređe u njenu postelju, pruži ruku i ugasi svijetlo. Priljubi se i protegne uza nju obujmivši je rukama preko struka. Ostade tako neko vrijeme, dok ga nije drijem obvladao, pa prelazeći u san, šaptao je sve nejasnije: – Viola… mala moja prijateljice!… Viola, mirisna moja! Slatka moja pijanice… bezumna i ostrižena glavice!… Pobožna grješnice, sveta razbludnice! Pomakni se – još… još… Ovdje te nije niko poljubio. Niko osim mene. To si mi sama rekla… Ljubiš li me, Viola?

– Ljubiš li me, Viola?

– Ljubim te, Prim!

– Ljubiš li me, Viola?

– Zar ne čuješ? Ljubim te, Prim!

– Štaaa?

– Ljubim te, Prim!

– Prim?

– Prim.

– Ti si poludila!

– Za tobom, Prim. Poljubi me, Prim.

– Zadavit ću te! Ubit ću te!

– Ubij me, Prim! Ja te ljubim, Prim.

I Sekond skoči kao zvijer, napipa i upali svijetlo, a od drhtanja njegove ruke zadrhtala je metalna lampa i zveknula par puta po mramoru noćnog ormarića. Prebaci se naglo preko Viole i postelje na drugu stranu i stane preda nju savršeno iznakažen od užasa i srdžbe. Ona ga je gledala mirnim i dobrim pogledom kao da joj nosi najdraže darove, kao da na njegovu licu stoje izrazi najvećeg blaženstva. On je pograbi za ramena i prodrma gigantskim bijesom, kao da hoće da probudi u njoj stravu pred onim šta je čeka. Al ona je ostala bezazlena i vedra. Kao malo dijete kome u susret ide srdit kurjak. Nije odala ni traga boli iako je njegovih deset nokata nemilo zadrlo u njeno meso.

– Šta si rekla? Na koga si mislila? Varala si me? Varala si me?

Viola ga je jednako mirno gledala. Samo se je pričinilo kao da je tek sad razabrala ko je pred njom. I onda je polako okrenula glavu na drugu stranu, ostala tako nekoliko trenutaka i opet vratila glavu i pogled k njemu:

– Sekond, nisam te varala. Ni jednim stiskom ruke nisam bila ničija. Čista sam svojim tijelom i ni od koga netaknuta. Ali ipak: ja nisam tvoja. Ja sam njegova. Borila sam se koliko sam mogla, tražila sam pomoći od svakuda, al ništa tu nije pomoglo. On je malo-pomalo, komad po komad odnosio mene iz ove kuće i spajao me je uz svoje biće. Bez dogovora i bez sastanaka. Večeras je otišao s njime i posljednji dio mene. Ti me možeš sad i ubiti – al ja nisam više ovdje. Ovo što ti ovdje usmrtiš, to je samo ispražnjena lupina, u kojoj nema više ni zere Viole, koju on ne bi ni primio da mu je pošalješ. Sad sve znaš. Sad učini od mene šta ti je drago.

I ona opet okrene glavu na drugu stranu. On je cijelo to vrijeme gledao u nju i napola shvaćao njene riječi i prstima jedne ruke sabirao grčevito kožu na čelu. Onda se bacio na koljena pred njenu postelju i viknuo kao ranjen bik:

– Nije istina! Nije istina! Nije istina!

Viola se nije okrećala. Samo je jasno rekla:

– Jest, sveta istina!

– I ti nisi više moja!

– Primova sam.

– Ne spominji to ime!

Na to se ona okrene i reče mekano kao da svojim punim altom miluje ono ime:

– Ja znam samo za jedno ime: Prim.

To je bio udarac u mozak. On je odskočio sa koljena kao savito ocalno pero kad iznenada pukne. Poletio je u susjednu sobu gdje su bila njihova četiri instrumenta, u svojim škatuljama kao u udobnim posteljama. Tu je zapalio svijetlo i sunuo u treću sobu. I tamo je zapalio svijetlo. I još: u koridoru, u kupaoni, u kuhinji – a onda se žurno vratio natrag gdje su bile violine. Najprije je istrgnuo Primov “Stradivarij”, koji je zastenjao kao malo dijete kad ga se trgne iza sna. Svom snagom je lupio njime o pult. Sitno se triješće rasulo na sve strane. Zatim redom razlupa i ostale. Violončelove žice izgledale su kao provaljena, zgrčena crijeva. Najzad zahvati u snop nota derući jedan svezak za drugim. Očajno je kričala ranjena hartija u mirnoj noći. Kroz čitavo to vrijeme ležala je Viola nepomično u svojoj postelji, i u nutrinji svoga srca, jednako mirna, šapćući poput molitve:

– Prim! Prim! Prim!

Kad je Sekond sve raskidao i razorio, što mu se činilo da je uništilo njegovu sreću, onda je odletio u kuhinju, pregledao sve noževe, izabrao jedan, čvrst i kratak i vratio se u spavaonu. Nasrne prema Violi, baci s nje pokrivač i udaraše je mahnitom surovošću u prsi, u rebra, u trbuh. Kriknula je par puta, a onda zastenjala:

– Prim.

Pa opet poslije malo trenutaka:

– Prim.

I onda još:

– Prim.

On je međutim prestao udarati i klonuo na zemlju, zadihao se i iznemogao, kao da se tukao sa čoporom vukova. A ona je tiho opetovala:

– Prim.

Sekond je kod svakog tog usklika padao u novi bijes. Začepio uši i kleo i proklinjao, valjao se po tlima, udarao glavom gdjegod je dospio, al ipak čuo je svako malo vremena, kao da glas dopire iz kakve staklene škrinje:

– Prim.

Konačno je i to prestalo. On se umirio, slušao: više ni glasa. Ni uzdaha. Zacijelo je mrtva. Njegova je Viola mrtva. Pa ispruži ruku da se uvjeri je li već hladna, al prestraši se da bi mogao dotaknuti krv, i povuče ruku natrag. Onda nasloni glavu na njeno tijelo, tražeći usnama rane. Cjelivao je divlje po prsima, po trbuhu, po stegnima.

U to se probudi, osjetivši na glavi nečije ruke. Kao da ga miluju. I začuje jedan glas iz sna:

– Nemoj, dragi – nemoj!

Zagreb, 1926.

Književnik, 1928.