Činilo im se da su kupnjom vikendice na obali jezera, sklopili posao života. Cijena te nevelike, ali skladne građevine, obgrljene šumom, uređene u rustikalnom stilu i projektirane tako da savršeno apsorbira dnevno svjetlo, bila je upravo ironično niska.
Svoj su prvi vikend, kao novopečeni posjednici, proveli diveći se svemu. Zelenilu. Oštrom i kristalno čistom zraku. Izlasku sunca. Utonuću sunca u svjetlucavoj jezerskoj vodi. Večernjoj tmini, vitkom mjesečevom srpu i savršenoj tišini. Pojeli su jednostavan obrok na verandi, zaogrnuti debelim vestama. Opijeni vlasničkim ponosom, kasnije su se primili za ruke i nakon dugo vremena, isprepleli prste. Ovdje nisu imali sobu viška. Niti mali radni studio, iz kojeg bi, do dugo u noć, znalo gorjeti svjetlo; kao tamo u velikom gradu, gdje tramvaji noću škripe i čuje se lupanje vratima na kućnoj veži. Tu nije bilo odvojenih kreveta. Tek mirisni ležaj, najbolji prijatelji jedno do drugog, s previše odjeće na sebi i s tišinom kao zvučnom kulisom.
Nije ponijela svoju noćnu kremu, pa je razmišljala može li on osjetiti kako joj je koža suha; ona je osjetila oštri izrast njegove brade kad se protrljao licem o njeno.
Zaboravila je već kako može biti ugodan dodir muškog tijela.
Negdje su, u prostoru i vremenu, bračni zavjeti promijenili bit. U tihoj zajednici bez djece, s jutrima u kojima ona stavlja dobro krojene, elegantne kostime, na svoje očuvano tijelo koje je ipak, s godinama koje prolaze, polako izdaje… usprkos ili možda baš zbog mučenja oskudnim obrocima, redovnom gimnastikom i skupim losionima; jer on tako rijetko poseže za njim. Zato se tijelo ugiba pred svojim odrazom u zrcalu i osjeća samo svoje nabore i kvrge.
Ali, u tami, dok blagi vjetar šuška u granama i skliže po površini vode, osjeća njegove dodire, srce joj usplahireno kuca i šalje tople valove krvi do površine kože. Kad on izbjegne njene usne, umjesto topline, pod kožu joj se uvlači led.
Ljubi je u obraz. Okreće joj leđa. Ne zna zašto još dugo leži budna i osjeća bol, te prve noći provedene u maloj građevini na obali jezera.
Drugi je vikend uzela svoj pribor i platno i slikala. On je ponio svoje prijenosno računalo. Pojeli su omlet. Ona je gledala kako je mjesečev srp dobio nešto snage i kako se može ogledati u jezeru. Otišla je spavati. On je ostao raditi u blagovaonici.
Sljedećeg je petka bio spriječen, pa je i ona ostala u gradu.
Onda je opet prošao tjedan, a u grad se već useljavalo ljeto. Izmorena sparinom i bukom, spakirala je svoje platno, kistove, suhu hranu i odlučno digla glavu.
Navečer je, mamuran od svježine, počeo zijevati i neočekivano rano legao. Ona je ostala na verandi, zagledana u mjesec, okrugao, pun i crvenkast, kao u nekoj Lorcinoj poemi. Rasipao je svjetlost na površini jezera. Rastao je. Nadimao se. Postajao je golem. Raskošan. Izgledalo je kao da će se rasprsnut. “Luna”, prošaptala je i svjetlo joj je nježno dotaklo ruke, čineći joj put mliječnom i iskričavom. Zatvorila je oči i pustila toplinu da joj klizi vratom. Osjetila je škakljanje na ključnoj kosti. Otkopčalo se dugme na košulji. Kroz trepavice, zaneseno je gledala kako joj se pomiče tkanina na grudima i leluja prema struku. Opijena, sišla je niz niske stube, pa legla na prostirku od vlažne trave ispod verande. Tišinu je narušavao slabašan krik ptice u daljini, lepetanje zrikavaca i uzdasi žene obasjane svjetlošću.
U vrelini ljeta, tjedni su prolazili sporo i lijeno. Jedan od vikenda koji su uslijedili, predvidljivih i nezanimljivih, proveli su s gostima, bračnim parom njihovih godina. Kartali su do dugo u noć, na verandi, uz lelujav plamičak svijeće. Ona je odsutno zurila u nepotpuno mjesečevo tijelo, zadrhturila je kad ju je jedna slabašna zraka podragala po vratu.
Zatim su se sati radnog tjedna presipali polako, kao zrnca u pješčanom satu, a kad je, konačno doteklo vrijeme za odlazak na jezero, rekao je da ne može ići. Pokazao uljudnu zabrinutost kad je ona, sa svojom neuvjerljivom vozačkom vještinom, odlučila otići sama. Ostavila mu je jelo u mikrovalnoj. Odsutno su izmijenili poljubac u obraz. Stigla je u predvečerje, a zlatnu sunčevu kuglu, već je smjenjivalo blijedo lunino tijelo. Isprekidanog daha, čekala je da u potpunosti zablista. Cijeli je prostor bio sad njihov. Veranda, soba, drveni pod u kuhinji. Sve do svanuća, malu je kuću ispunjavala svjetlost i odzvanjao je razuzdani ženski smijeh.
Ujutro je poprijeko gledala sunce, pa sva uzdrhtala, uzela kist i boje. Slutila je da postoji zavjet šutnje, ali tako je željela nekom i bilo kako reći, barem bijelom papiru. Dok je sve u njoj bridjelo, na kraju je napuštajući kist i razvlačeći prstima boju po papiru, u strastvenim linijama i nijansama, mahnitim pokretima, oslikala tajnu.
Uvečer je, s licem punim žudnje, zagledana u visine, vidjela samo obično nebesko tijelo, kratere i sjene; mutni obruč neuvjerljive žute boje.
Molila je. Ljutila se, grozničava i ljubomorna.
“Ti si svačiji ljubavnik! Nebesko potepalo”, siktala je kroz suze. A mjesec se skrio iza tamnih oblaka. Kad je sat otkucao treću uru i zora se bližila, jecajući je poderala sliku. Umorna od iščekivanja, legla je, skvrčila koljena. Oči su joj se počele sklapat, a kroz prozor je ušla zraka i spustila joj se na golo rame.
I tako je ljeto nastavilo jurcati, od mijene do mijene. Počelo je padati prvo lišće. Noći su bile nešto dulje, a dulje je bilo i vrijeme u kojem je bunovno, tresući se od hladnoće i uzbuđenja, čekala da joj dođe; i nije sebi željela priznat da su im onda i susreti kraći i manje obasjani, i otklanjala je osjećaj zasićenosti i odsutnosti u njima.
Jesen je podmuklo, zavaravajući toplinom, zamijenila ljeto, a ona je, sve češće, u vikendicu odlazila sama. I tog je petka poslijepodne vozila kroz divlje nalete kiše i vjetra,naivno se nadajući smirenju. Ali, kad je stigla, nebo je bilo zastrto tamom, krošnje su se povijale do zemlje, a jezero je hučalo, smeđe i mutno.
Sklupčana na klupici na verandi, čekala je da se razastru prijeteći zastori oblaka s neba. Čekala je do ponoći, sve dok joj ruke nisu postale ledene, a kosa mokra od eksplozije kiše. Ušla je unutra, zavukla se pod deke i kad ju je počeo hvatati san, svjetlost je razderala gustu pokrivku od oblaka i kiše. Jedva je otvorila oči, kapci su joj bili teški od umora i natečeni od suza, ali svjetlost je čekala, pod prozorom, u žurbi, bez prave želje da uđe. Ogrnuta dekom, otvorila je vrata, i bosonoga zakoračila na verandu. Podigla je pogled.
“Luna”, molećivo je prošaptala, a velika je, nadurena kugla kliznula za korak naprijed. Okrenula je dlanove prema njemu i deka joj je pala s ramena. Svjetlost je otprhnula prema obali. Slijedila ju je. Stopala su joj gazila mokru travu i blato, a njoj se nije činilo da hoda,već kao da nekim čudom leti, a čestice su svjetla stalno tik ispred nje.
Hladna joj je voda doprla do gležanja, ali je nije osjetila dok joj rub spavaćice nije postao mokar. Zagazila je malo dublje i svukla je preko glave. Zabijelio se, na časak, komad tkanine, sablasno lebdeći na površini vode, prije nego što ju je progutala dubina. Naježila se i obgrlila rukama, svjesna odjednom, da se do koljena nalazi u hladnoći, vlazi i tami, pa se okrenula prema maloj građevini iza leđa i podigla nogu izvlačeći je iz mulja.
“Dođi”, čula je šapat, zavodljivo je zazvonio titraj smijeha. Grudi joj je okrznulo svjetlo i odlepršalo dalje. Oklijevala je, ponovo se okrenula, iza prozora vikendice, jedna je žarulja utješno pokazivala put.
“No, što čekaš?” Odraz se nasmiješenog mjeseca nalazio ispred nje, na neprozirnoj površini jezera, pa je ispružila ruke, odraz je odjedrio još malo naprijed, prema sredini, zovući je i smiješeći se, i kad se prepustila vodi, nije više osjećala hladnoću. Vjetar je opet zapuhao, valovi su se sklopili nad njenom glavom. Poželjela je udahnuti zraka, ali ju je nešto vuklo u dubine. Stigla se tek začuditi, nikad Lunin zagrljaj nije bio tako čvrst i tako sjajan, a nju sve zebe i nigdje ni tračka topline.
…
U proljeće, jedan je mladi par ponosno zakoračio na verandu male vikendice, na obali jezera. Činilo im se da su sklopili posao života i da je ugovorena cijena upravo ironično niska.
Navečer su se primili za ruke, isprepleli prste.
Na nebu se zibao mjesec. Nije još dosegao punu snagu, ali na njenom je licu već satkao zavodljivu mrežu svjetla.
Prateći njen očaran pogled uprt u nebo, muž je rekao: “Idućeg nam tjedna neće biti potrebna ni svijeća, tako će jako sjajit.”
Pustio joj je ruku iz svoje, pa umorno zijevnuo i ušao unutra. Ona je ostala još malo vani, kupajući se na mjesečini.
Autor: Jasenka Krilić
Reminiscencije: Virginia Woolf i G. Aschenbach, premda nije isto. Najviše Vasa Ladački i džaba konji i šarovi. Epilog, draga Jasenka, nepotreban. Gnjavaža. I Lorca i eksplozija kiše i ona žutioljava žarulja, Tko je bona još vidio da kiša “eksplodira”? Sve drugo odlično. Koherentno, Napeto. Oblo. Ženski. Aha, kradem evo Krilićkin stil. Baš valja.
To je priča koju čitam u dahu. Slikovita, tajanstvena s puno slika iz stvarnog života, Sviđa mi se.
Pisanje kratkih priča je strast koja me obgrlila od kad sam u penziji…….nema ništa ljepše….
Srdačan podrav