Meni više ništa nije jasno. Nikad mi zapravo i nije bilo sasvim jasno, ali sada mi je nejasnije nego ikada.
Danas su me izbacili iz 6a. grupe na whatsappu. Opet. A u grupi su svi iz mog razreda. Čak i Luka koji ponekad ima izljeve bijesa i kojeg često izostavljaju iz svega. Kažu da je jedno vrijeme slao slike intimnih dijelova tijela u grupu na opće zgražanje svih.
Opet sam jedini izbačen iz grupe. Izgleda da se opet moram samo strpjeti, kao i uvijek. – Strpljen, spašen – kažu.
U grupi su čak i Godzille, tri dječaka iz razreda koji vole sočno, jasno i glasno izvrijeđati sve oko sebe, od razrednih kolega, do njihovih roditelja, a posebno uživaju psovati profesore, čak i one koji to nisu zaslužili. Često sam se pitao psuju li zaista baš na taj način i u obitelji, jer oni tvrde i da redovito kradu novac od svojih roditelja, da igraju igrice do tri ujutro i da svaki dan jedu u Macu. Mislim da sam ja jedini koji im ne vjeruje, a ako i nisam, drugi to nikad ne bi priznali. – Problematični – šapuću i ogovaraju roditelji sliježući ramenima. Svi u razredu trpe njihove neslane šale, mnogima je zabavno.
A kad si zabavan, onda si cool.
A ja ne mogu biti cool jer ne razumijem zašto je cool ako ti netko kao Godzilla svaki dan u cool reperskom stilu saspe u facu da si peder, fejker, kreten, luzer, nerd, geak, freak, partybreaker, tryharder, mutant, whatever. To rade online i offline, tj. uživo. A nisi ništa napravio. Zapravo jesi, luzer si, kako kažu, i to je dovoljno. Uživo se neprestano svima unose u lice, pale čvrge i zadirkuju, a najnovija “fora” je iznenadno, snažno udaranje po stražnjici, pri čemu je poželjno izazvati veliku bol u trtici. Priznajem, luzer sam, nije mi jasno u kojem je to trenutku postalo ludo cool. Cijeli je razred poludio. Ako se naljutiš jer te boli – nisi cool. Još si manje cool kada odbiješ nekog drugog svom snagom lupiti u trticu, a ako još kažeš da to uopće nije cool… – e onda si definitivno luzer.
Sudjelovao ili ne, nalupat će te. I onda sam ja luzer kojem ništa nije jasno.
Kada su online, Godzille u grupu šalju mnogo raznih emotikona, sličica mrtvih životinja i ne propuštaju nijednu priliku da ponize nekolicinu razrednih kolega. Uglavnom ih svi, kako kažu, ignoriraju. – Ma pusti, prestat će ako ne pridodaješ tome pažnju – ili – To se dečki malo zezaju, ne budi takva mimozica – ili – To svi rade, to je normalno. –
Nije normalno da boli. Ili ja nisam normalan?
Boli šut u trticu. Boli kad u grupi puno puta napišu da si partybreaker. Da si luzer. Kao na čelo da su ti napisali.
Trudim se ignorirati, ali mi to teško pada kada svaki dan dobijem više snažnih šutova u stražnjicu koji jako bole.
Svi misle da pretjerujem, a meni ništa nije jasno.
U razrednoj grupi su još popularni, neki više, neki manje. Cure, neke više, neke manje. Tu su i Štreberi i Giantsi, oni punašniji. A ja? Ja spadam u nesvrstane.
Nisam ni odličan, ni loš učenik. Imam dvije trojke i dvije četvorke. Nisam popularan, ali nisam ni omražen, mislim da sam negdje u sredini. Ja sam više promatrač. Pričam samo kad me se pita. Treniram orijentacijsko trčanje i odličan sam u tome, ali to nikog ne zanima pošto su samo nogomet i rukomet cool.
Za mene kao da važe neka druga pravila za koja ja ne znam.
Vjerojatno se moram samo strpjeti, kao i uvijek.
Ovo je, mislim, treći put da su me izbacili iz grupe ako ne brojim što me mjesecima nakon što se grupa osnovala nisu pustili u nju. Nisam čak ni znao da grupa postoji dok me nije moj frend Nikola pitao što mislim o nekim porukama oko kojih se tada digla velika prašina. Na kraju sam sve saznao od mame kad je primila poziv od raske u vezi hitnog sazivanja roditeljskog sastanka zbog našeg ponašanja na internetu.
– I bolje da nisi u grupi, što će ti te gluposti – kratko je zaključila mama, sretna što nisam sudjelovao u tom ružnom incidentu ismijavanja i vrijeđanja. U to vrijeme je i Luka odjednom prestao slati čudne golišave slike i još čudnije poruke, a i Godzille su se primirile i neko vrijeme prebacile na puno manje problematične sadržaje – youtubere i cajke.
Nataliju, admina grupe sam pitao zašto me nije stavila u grupu, a ona je rekla da je zaboravila i obećala me dodati. Tako je i napravila, a ja sam bio sretan. Toliko sretan da sam zaboravio na veliki upitnik iznad moje glave, a to je zašto je samo mene zaboravila. Ako je mogla dodati sve iz razreda, onda je mogla dodati i mene. Nisam se puno time zamarao, pogotovo što mi je konačno bilo jasno zašto jedini u razredu nisam kužio spiku i zezanciju jer se često odnosila na memove, video-clipove, trailere i spotove koji su se razmjenjivali u grupi. Nisam mogao poloviti ni sve u vezi škole, zadaća, ispita… Sada će sve biti lakše, mislio sam. Sada, kada sam konačno u grupi, ću moći s čitavim razredom podijeliti poneki smiješni video i provjeriti kad imamo nastavu preko Zooma. Zajedno ćemo se veseliti kad netko izađe iz samoizolacije i jadati se jedni drugima kako je Wickerhauserica, profa iz povijesti stroga do boli, ali ipak dobra i pravedna.
Veselje je brzo splasnulo kada sam shvatio da se svi u grupi više dosađuju nego što se zezaju, da se najmanje priča o školi, i da su rijetki video-clipovi zaista smiješni. Ekipa je uglavnom slala totalne gluposti, zapravo su brutalno “spamali” grupu. Godzille su bombardirale grupu s bez-veze forama tipa:
Dragi 6a! Imamo HITNU obavijest! SVI MORATE PROČITATI DO KRAJA!:
VAŽNO!!!
VAŽN O
O
O
O
O
O
O
O
O
o
o
o
o
o
o
O
O
O
o
o
o…
– TKO je skrolao do kraja je LUZER! :-))))))
I tako u nedogled. U svako doba dana i noći. Vikendima i praznicima.
Tisuću slika majmuna koji puši. Stotine slika Shreka u WC-u. You name it.
Mnogi su, ne samo Godzille, u grupu slali i kratke, ali scary video-clipove, tj. horor-filmiće od kojih ne bi mogao zaspati, a kad bih i uspio, ružno bih sanjao.
Bojao sam se, ali nisam želio biti jedini, pa sam uglavnom šutio. Jednom sam se usudio i napisao da su filmići zaista strašni, pa sam odmah požalio. – Začepi, luzeru! –
Jer to luzeri rade. Šute i boje se. “Običnih filmića” kako su mi prebacili. – Idi gledaj Peppu Pig ili tako nešto, luzeru. – Tek nakon što je više od pola razreda imalo noćne more, roditelji su se konačno uključili i taj je horor prestao.
Dnevno je stizalo preko 500, nekad i 700 poruka. Toliki sam luzer, da sam u početku mislio da će stići nešto stvarno zabavno i čitao baš sve, oči su me boljele od tolikih spam-poruka, a mami je samo išla para na uši. Sve dok nisam skužio da neću ništa propustiti ako to ne budem radio. Kasno, znam. – Sam si kriv, luzeru.
Onda sam se požalio Nikoli da je grupa zapravo naporna. Odjednom su nas obojicu izbacili iz grupe iako se Nikola zakleo da nije nikom ništa rekao. Bio je bijesan i nije htio pričati sa mnom, – Tko ti je kriv, kad si luzer. – a ja sam opet požalio što sam se bunio. Ni samom mi nije bilo jasno zašto, ali bilo mi je krivo biti jedini u razredu koji nije dio grupe. Kao da sa mnom definitivno nešto ne valja, freak se pretvara u psycho.
I ako sam luzer, nisam valjda baš toliki, mislio sam. I nikako nisam shvaćao zašto su ako sam ja svjetski luzer, u grupi Godzille, najveći luzeri u povijesti čovječanstva. Nije fer. Ne kužim. Nikome nisam slao golišave fotke sumnjivog porijekla, nisam nikog vrijeđao ili spamao grupu. Povremeno bih se pravio da mi je nešto fora, to je sve, časna riječ.
Tjednima sam molio Nataliju da me vrati natrag u grupu, ali je samo rekla da ako nam grupa nije dovoljno dobra, nemamo što u njoj raditi. Nakon nekog vremena je Nikola ipak dobio upad, dok sam ja još par tjedana bio na čekanju. Tješio sam se da sada barem ne primam sve te silne poruke, ali zapravo sam bio uznemiren što sam izbačen. Nisam želio biti jedini. Nakon što sam svečano obećao da neću kao zadnji luzer tužakati grupu, ubacili su me i ja sam opet bio sretan što dnevno primam stotine glupih fora.
Istina, ponekad bi stigla neka dobra fora, ali to je bilo rijetko.
Ubrzo je mama sasvim pošizila i odlučila mi kao zadnjem luzeru zabraniti društvene mreže i svo dopisivanje na neodređeno vrijeme. Tako je svečano ispunila svoju misiju uništavanja mog života. A mene su opet izbacili iz grupe.
Ovaj put valjda, jer se nisam javljao u grupu, pa je Natalija s ostalima zaključila da nemam što tamo raditi.
Bio sam dvostruko kažnjen, ni kriv, ni dužan.
Ne znam ni sam zašto, ali svim silama sam se trudio dospjeti natrag u grupu, a to nije bilo nimalo lako. U početku su me ignorirali, a onda su mi počeli postavljati razne izazove i uvjete, trebalo mi je neko vrijeme da ih sve ispunim. Mama me u međuvremenu tješila da je tako bolje, da ne budem tužan. – Napravi ti svoju grupu i pozovi tamo sve tvoje frendove koji su ti dragi.
To nije bila dobra ideja, jer nas je u grupi bilo samo petoro koji su pristali, a dvojica su je vrlo brzo napustila.
Shvatio sam da mamin savjet nema smisla, jer tko želi ući u luzersku grupu pored cool grupe u kojoj su svi? Odlučio sam napraviti 6a. grupu samo za školu i kao admin odredio da je ona isključivo za pitanja vezana u školu. Želio sam da postoji neka korisna grupa, ali i ona je vrlo brzo zamrla, nikom to nije bilo napeto.
I sad su me izbacili opet. Samo mene. Godzille su također izbacili, ali već su opet unutra, a ja nisam. Nemam pojma zašto, kao i uvijek.
Uvijek sam tako strpljiv.
Valjda zato što sam OberLuzer.
Nemam više snage moliti.
Boli me trbuh.
Boli me glava.
Ne znam želim li biti u grupi ili ne. Znam samo da ne želim biti JEDINI. Ne znam što se dešava. Rado bih nešto promijenio, ali ne znam što.
Natalija, molim te.
MOLIM TE.
Ne želim biti jedini.
Strpjet ću se, nema mi druge.
Vratit će me u grupu. Reći će sorry. Kao i do sad.
Samo se moram strpjeti.
I onda će me vratiti.
Neću više biti jedini.
Onda će sve biti dobro.
Autor: Selma Parisi
Odgovori