Zelena ravnica pod obroncima planina promicala je pored automobila. Jurila je u alegro šesnaestinkama, Dis Ais F C, zvuk distorzije električne gitare ukopčane u bas pojačalo, četvrtinke bas gitare, mutni bubnjevi u pozadini, zvonjava ride-činele.
Kristina je slušala krajolik pred sobom, naslonjena bradom na ruke ispružene kroz prozor. Ponekad bi podigla pogled prema planinama ili plavom nebu i onda zaklopila oči prekrivene sunčanim naočalama. Vjetar joj je plazio po rukama, ali nije ga osjećala. Kilometri pod automobilskim gumama neumoljivo su se množili i jedino čega je bila svjesna je da je svakim trenutkom sve bliže Idesi, svom rodnom gradu. Idesa je bila poznato turističko mjesto, manji grad na morskoj obali od niti 80.000 stanovnika, ali za nju je bio nešto puno veće i puno strašnije. Već je mogla osjetiti kako je vuče prema sebi i usisava u svoja strašna usta, jedva čekajući da je sažvače i još jednom ispljune.
Da je mogla zaustaviti vrijeme, učinila bi to sada. Sunce je taman krenulo prema obzoru, pa su i boje oko nje postale izraženije. Zalazak sunca uvijek je bilo vrijeme kad bi osjećala najviše. Svi podražaji oko i unutar nje umnožili bi se i duh bi joj počeo pritiskati tijelo, prijeteći da će ga rasuti u eksploziji i osloboditi se. Sumrak joj se već mreškao u utrobi, iako je sunce tek počelo padati, što znači da će ono što se sada budi u njoj, postajati još veće i moćnije.
Čvor u želucu je rastao. Doduše, pomogla je tableta za smirenje koju je, prije nepuna dva sata, kriomice popila na benzinskoj postaji. Učinila je to dok je Adam u zahodu skidao crnu olovku s očiju, ne želeći našminkan doći pred njene roditelje. Jedva je dočekala da ostane sama, jer još otkako su krenuli iz metropole, zrak oko nje zlokobno se skupljao; polako ju je, ali sigurno zatvarao u mračnu kocku u kojoj uskoro neće imati zraka. Znala je kako to ide – gušit će se u toj kocki dok joj se dlanovi ne počnu znojiti, koljena klecati, mišići tresti, oblit će je vrućina, pa treskavica, sve dok joj se pred očima ne zamrači. Željela je to spriječiti, pa je ubacila tabletu u usta i potjerala je niz grlo vodom iz bočice.
Od tada do ovog trenutka bilo joj je bolje. Ali to je bilo tek trenutno olakšanje prije nego, zna već unaprijed, ne krene na gore. Zato bi sada bila idealna prilika da vrijeme stane. Neka se zaustavi u ovom prekrasnom krajoliku, u ovoj kretnji, na ovom odstojanju od mjesta kamo ide.
Zrak se zgušnjava, išli su stihovi jedne njene pjesme
Na otvorenom prostoru
żeli me gušiti!
Sve što mogu je
pobjeći pobjeći pobjeći.
Sakriti se kutu sobe
oči zatvoriti
i čekati da prođe.
Adam nije ništa govorio. Vozio je u tišini, polusklopljenih vjeđa zbog sunca pred njima. Zrake svjetlosti prolazile su mu kroz sunčane naočale i padale na njegovu tamnu, indijansku kožu koja je zato dobila neobičnu, crvenkastu boju. Izgledao je vrlo slično kao na plakatu kojim je reklamirao sunčane naočale, samo mu je tamo pozadina bila pustinja Arizone, a ovdje zelenilo primorja.
Ponekad bi kratko bacio pogled na Kristinu. Nije je želio ometati u njenoj odsutnosti i zato je šutio. Bilo je to stanje karakteristično za nju i u njega mu je bilo bolje ne uplitati se. Ona je, po njegovom mišljenju, bila sazdana od crnog i bijelog. Shvatio je to nedugo nakon što ju je upoznao. Ili bi isijavala apsolutnim sjajem, sva velika i blistava, ili bi se posve zatvorila, zagrnula crninom, tonula u mulj svojih strahova i krivnje.
Ali upravo je taj mulj bio ono najbolje od nje. Sva njena glazba, svi tekstovi, sve što je ikad stvorila, došlo je od tamo. Trebala je samo posegnuti, zaroniti, i u njemu bi, činilo se bez imalo muke, pronašla dragulje koje bi kasnije prosipala pred publiku. Nekada bi joj zavidio na tome, nekada bi mu bilo drago što ima tu nepresušnu muzu, a nekada bi je žalio.
Budući da se hranila svojim crnilom, izvlačiti je iz njega značilo bi zakinuti svijet za njenu umjetnost. Svijet možda i nije bilo toliko briga, ali bilo je briga njega i sve ljude koji su radili za nju. Njeno crnilo sve ih je hranilo.
Iako je ono često bilo nepodnošljivo, ništa joj nije predbacivao. Znalo bi mu biti teško, često bi bio ljubomoran. Nije je mogao razumjeti, ali se trudio. Njih dvoje dolazili iz posve različitih sredina, imali su posve različite živote i razumijevanje nije dolazilo prirodno. Morao se za njega dobro pomučiti.
Za razliku od Kristine, on je u glazbi bio prije nego je i prohodao. Roditelji su ga još kao bebu vodili sa sobom na društvena događanja njihova plemena. Živjeli su u Navajo zajednici, u srcu Arizone, i trudili se očuvati svoju ostavštinu. Prve korake napravio je u ritmu plemenskih bubnjeva, uz zvukove folklorne pjesme. Rastao je okružen tradicionalnim instrumentima i rado ih učio svirati, čak i dok ih je jedva mogao držati, ali folklor mu nije bio dovoljan. S deset godina tražio je gitaru, s dvanaest je poželio i bubnjeve, a s trinaest se priključio lokalnom tinejdžerskom rock bendu. Sa sedamnaest, već je bio zvijezda.
Imao je šesnaest godina kad su ga primijetili menadžeri Leticije Orez. Leticiju su od njene trinaeste godine pripremali da postane velika pop-zvijezda. Čekalo se da napuni petnaest kako bi izbacili njen prvi singl i krenuli u osvajanje svijeta. Prije toga, trebalo je okupiti i njen bend. Uz još trojicu, izabran je i Adam. Nisu ga trebali zbog njegova glazbenog umijeća, nego zbog izgleda. Već je kao tinejdžer bio vrlo zgodan mladić i, što je bilo još važnije, vrlo egzotičan. Izgledao je onako kako se mislilo da bi djevojčice iz Leticijine publike zamišljale opasne dečke; one grube, samozatajne momke čije bi srce mogle otopiti samo one. Mašinerija iza pjevačice znala je da će takvo lice biti pun pogodak za privlačenje obožavateljica. Ženske teen zvijezde nikada nisu dovoljne same po sebi.
Adamu je to bilo u redu. Bilo mu je najvažnije što ima priliku svirati i nije mu smetalo ni što su pjesme bile iritantno jednostavne, ni što su Leticiju, umjetničkog imena Letti, prozivali pankericom nove generacije, iako nisu svirali ništa više od popa s električnim gitarama. Od njega su tražili samo da udara jednostavne rifove po gitari, jer većina njegovih dionica dolazila je s matrica, dok je njegov pravi posao bio pojaviti se na pozornici, pred fotoobjektivom, u video-spotu i izgledati kao opasan roker, predan svakoj obožavateljici.
A on je uživao svirajući – čak i takvu programiranu glazbu. Uvjeravao se da je ikakva glazba bolja od nikakve, a nije ni odmoglo što je s Lettinim bendom proputovao svijet i zaradio status zvijezde. Svirao je na velikim festivalskim pozornicama, slikao se za brojne tinejdžerske časopise, upoznao mnoge slavne ljude, prošao hedonističke zabave, dobio nebrojeno mnogo ružičastih pisama ispunjenih poljupcima, srcima i zakletvama na vječnu ljubav, imao je naklonost i puno starijih muškaraca i žena i sve to prije nego je postao punoljetan. Slava mu je došla prirodno. Više se nije ni sjećao života prije toga.
A kad je teen rokerica Letta zaboravljena, svega nekoliko godina nakon prvog hita, našao je drugi bend. Poradio je na svojoj tehnici jer dok se pretvarao da svira, doista je usavršio zanat i do sredine svojih dvadesetih postao je jedan od najboljih gitarista svoje generacije. Jedini problem bio je u tome što su ga ljudi s kojima je radio stalno pokušavali vratiti u neka prošla vremena, u stari izričaj. Uvijek ista glazba dodijavala je i njemu i publici. Adam je htio raditi s najboljima, ali su ga stalno stavljali s najisplativijima.
To mu više nije bilo u redu. Kad mu je slava počela blijediti, postalo mu je drago što se više ne mora probijati kroz horde fotoaparata, skrivati se gdje god da se pojavi, živjeti kao u programu za zaštitu svjedoka. Što je bio manje popularan, to su mu davali veću slobodu da stvara i snima ono što želi, a ne ono što donosi najviše novca. Njemu je to odgovaralo. Što je bio stariji, to mu je više bilo važno kretati se u ozbiljnim glazbenim krugovima i steći reputaciju… Obožavatelja je uvijek bilo, samo s manje histerije.
Pred tridesetima, odlučio je posve se otkačiti od osobe koju je do tada predstavljao, a to je mogao samo ako ostavi sve i ode. Prvom prilikom koju je dobio, otišao je u Europu. Tamo je osnovao novi bend i krenuo ispočetka; ne posve ispočetka, jer do tad se više nije morao nikome dokazivati. Industrija je znala da je sposoban glazbenik, a publiku je još uvijek mogao osvojiti i samom svojom pojavom.
Nedugo nakon toga upoznao je Kristinu. Ona je tada bila slabo poznata glazbenica, cijenjena u profesionalnim, ali jako uskim glazbenim krugovima. Dugo je mislio da joj je upravo on prvi pružio priliku to promijeniti i pomogao lansirati njenu glazbu široj publici, ali danas misli da bi se to u svakom slučaju dogodilo i da je zapravo on taj koji je imao sreću što ju je prvi ugrabio.
Dobro je znao da joj duguje sve što sada ima. Bez nje, i dalje bi bio prosječan – još gore – njegova glazba bila bi prosječna. Tek s njom, s njenim mrakom, uspio je doseći nešto značajno. …I sve to samo zato što je znao kada je treba pustiti da pleše sa svojim demonima, a kad spašavati da je ti isti demoni ne ubiju.
Često se znao sjetiti njene prve izjave paparazzima. Dočekali su ih ispred hotela, nekoliko dana nakon završetka njihove prve zajedničke turneje, za vrijeme koje je njihova veza postala javna. Nitko od tih novinara nije bio čuo za Kristinu dok se nije pročulo da je njegova nova djevojka, a pročulo se jer su njegovi menadžeri mislili da bi im publicitet taman dobro došao prije izbacivanja novog albuma. “Zanimanje javnosti znači bolje uvijete diskografske kuće”, rekao je Hanz, njegov glavni menadžer.
I iako je on bio jedina prava zvijezda u tom novopečenom paru, kad su izašli na ulicu, ravno pred naručene objektive, novinari su pitanja postavljali Kristini.
“Što najviše voliš kod Adama?!”, doviknula je crnokosa žena u crvenom kaputu, gurajući mikrofon što bliže njima.
“To što ne obraća pažnju na moja sranja”, odgovorila je bez puno razmišljanja. Nije spuštala pogled, nije skrivala lice, samo je stavila sunčane naočale na oči i, dok su se probijali naprijed, stisnula se jače uz njega.
“A što najviše mrziš kod njega?”
“To što ne obraća pažnju na moja sranja.”
Dugo je razmišljao o tim riječima. Zapravo je sve bilo u dobroj procjeni. A gledajući je kako ispruženom rukom šara po vjetru što huči uz automobil, procijenio je da još nije preduboko zaglibila.
Zato je ignorirao njenu šutnju i smrknutu odsutnost.
Prepustio se tišini, gledajući u prekrasan prizor prirode pred sobom, ljepotu ravnice i planine na obzoru, koje čak ni asfaltna zmija nije mogla pokvariti. Tješio se tim prizorom sluteći težinu nadolazećeg vikenda.
Autor: Vlatka Basioli
Odgovori