Pad je kratak i okončan gnjecavim zvukom tjelesa ispod njega. Zapuhnjuje ga užas. Nakratko. Mrak je i glasovi tonu u tišinu. Ne osjeća više smrad krvi i fekalija, bol ni strah.
Protječe vrijeme, ne zna da li sati, dani ili minute. Ne stanuje više ovdje, u svom tijelu, mrvičak mu se svijesti noktima drži za rub stvarnosti. Pa tone, sve više tone, odlazi… nema tunela, nema svjetlosti, iz zatiljka mu tek istječe život. Na njega pada prekrivač novoga trupla, ali on to ne zna… ne bi znao, ali mu se noga trzne.Ona mrva svijesti sad pohlepno lijepi jagodice prstiju na rub s kojeg je iskliznula. Oštar ga šiljak nagona bode u mozak i on, protivno svojoj volji, izdaje naredbu vlastitom udu.
“Mogu pomaknuti nogu!” Krešti i zavija u njegovim mislima.
Pa opet: “Mogu pomaknuti nogu!”
Savija je za centimetar, a sve ostale misli razdire ta jedna, uporna i panična, histerična i nametljiva, slabašna i drhtava i ništa ne čuje i ne vidi, samo “mogu pomaknuti nogu”, i vraća ga u prapočetke sjećanja, vidi lice svoje mame, stari kauč i zastrašujuću udaljenost do ispruženih ruku… “Hajde dušo, samo pomakni nogu…” i on je pomiče, jednom, dvaput i uskoro je u njenim rukama i osjeća joj lice vlažno od suza i sreće, razlivene nad njegovim prvim samostalnim korakom… najradije bi ostao tamo, u toplini zagrljaja, ali ona noga živi svoj vlastiti život i dok on ostatkom sebe želi udrijemati u zaborav, svako ga malo razbuđuje mišlju “mogu pomaknuti nogu, mogu pomaknuti…”. Vrijeme opet teče, on sad lagano diše da bi se noga mogla micat… zraka sunca znatiželjno proviruje u jamu, pa užasnuta bježi.
Čuje se šušanj; ne zna je li to vjetar, strvinar, zloduh ili zvijer. Pa koraci. Ljudski glasovi. Ne razaznaje ih. Cinično, o šarama na košulji ovisi želi li im vidjeti lica. A onda pomišlja kako je svejedno, samo nek’ se okonča, nek’ utrnu onu misao za koju ne zna je l’ mu izašla iz grla ili mu samo svrdla dušu, ali je sad pušta da kao gladna hijena zavija i vrišti: “Mogu pomaknuti nogu!!!!”
Autor: Jasenka Krilić
Odgovori