Moj vjetar iz oluje

Noć je i težinu joj osjećam. Opet mi tuga mrakom srce dira. Čujem vjetar u daljini kako doziva me.

Ne, vjetre, noćas ne bih pošla u olujnu noć. Biram toplu postelju i tišinu za druga. Navrati kad u prsima energija od sreće se razbukta, a večeras moje tijelo i sva ja su s onima koji nedostaju.

Puno nedostaju, vjetre, puno. Bježi svojoj kiši, bježi tamo gdje ćeš sretno puhati po kraju.

Ne želiš čuti moj urnebes u srcu, moj Medžnun što za Lejlom žudi. Kako li je teško kad ti insan, što te napaja ljubavlju, odleti u visine. Visine po kojima širi plamen grča .

Vjetre, nosi tugu što se njenim imenom zove. U pregršt puhanja razdijeli je Bogu.

Gle, kiša! Božansko čudo što me tješi.

Mičem stopala po podu, prilazim za tvojim mirisom što mami me kad pomiluješ moj prozor.

Evo pružam ti ruke, odagnaj tugu iz njedara jedne Lejle… Znam da voliš me, vjetre moj.

Noćas te, iz mraka ove sobe, pozdravljam. Eno tvoje Lejle, idi za njom Medžnune. Eno tvoje kiše, vjetre moj. Kreni ili će neki drugi Medžnun zavijoriti njeno srce.

Vidim svoje najdraže preko mahrame što talasa nebeskim podijem. Naziru se zvijezde.

Noćas sam Omerova Merima, Mahirova Alma, Šantićeva Emina, mladi Werther, Romeova Julija, Boškova Admira… Svaka sam tuga kroz različite oblike. Ja sam tuga u tuzi, vjetre.

Večeras sam srce u srcu siročeta, suza u suzi bolesnika, zalogaj u zalogaju prosjaka, molitva u molitvi vjernika, uzdah u uzdahu žrtve,… Šta nisam, vjetre?

Ovaj mrak… što mi mračniju čini dušu. Ovaj mrak čini isto tako da ne vidiš moju bolnu dušu. Ožiljak što se u tmini širi.

Čekaju te parkovi, gordi jablanovi, prazne klupe, trava i probeharale voćke. Nosi sve što te ljuti… i moje nepristajanje. Razbjesni se po kraju. Izduvaj svaki nemir, neka od snage nestane u nebeskom prostranstvu. Sve zanjiši neodoljivim mirisom. U tebi leži Božja ljepota.

Žao mi je svih koji su na neki način učinili da nedostaju… Pretvaram se u mimozu koja se zatvara pred čudnim ljudima. Ja sam žuta mimoza kad me takne tuga.

Nad provalijom stojim, spremna ti predati sav svoj mrak iz duše. Ali, večeras neka mi ne prilazi tvoj zvižduk. Ne budi me nad takvom sudbinom.
Sve što u meni gori, ostaje noćas u mraku. Približava nam se dan. Svakim svitanjem čovjek je slab pred svojom sudbinom. Ah… vjetre moj.

Zora diže mrak. Otkriva dio po dio mračne sobe. Oluja se umara, postaje tiše. Vjetar je sigurno već obišao bliže krajeve. Mokro je vani. Stala je i kiša.

Oči su mi umorne, kapci su mi teški. Dodiruje me dan, a ja ponovo postajem mimoza nad njegovim dodirom.

Autor: Lejla Novkinić