Kroz mliječnu zelen i kroz stidno lišće
novo se smiješi proljeće. Kad vruće
ljubavi želja mlado srce stišće,
kad duša tone u slatko čeznuće
u beskraj milja i radosti tajne –
na sunce slična, koje uz granuće
u vedri prostor prši zrake sjajne.
A mi smo, Zoe, jašeć zalutali
u šikare i šume veličajne.
Na drvlju tek su čvori propupčali,
a ogranci su mladi, kao kose
od šumskih vila, na vjetru titrali,
posuti živim kapljicama rose.
Dok ljubica nam svježi i opojni
uzdasi pozdrav u svanuće nose.
Jašimo dalje: hrastovi bezbrojni,
i lipe, brijesti ostaju za nama…
Poskoknu konji zapjenjeni, znojni,
i maknuv glavom, sjaj sunčeva plama
u modrom njinom oku bljesne. Ptice
cvrkutnu, šušnu u gustim granama.
A tebi sunce obasipa lice
ružama zlatnim u obliku smiješka,
cjelivajuć ti u krvi usnice.
U sitnoj, nježnoj ruci uzda teška
remenom prste stišće, da na njima
vidi se modra, okrutna bilješka.
Jašimo dalje neznanim putima –
kad gore, više, za nečim kroz drvlje,
pohlepan pogled s oka se otima:
kô neko bijelo, fantastično grmlje,
kô sive magle pramen u daljini,
dršće i sjaje. (Put se šumski strmlje
vijuga pred nam). A i glas se čini
kô ljudski otud – i klik odjekiva,
i zov i smijeh u šumskoj pustolini.
Al nije to ni grm ni magla siva,
(dođosmo bliže), nego četa cijela
ljudstva što jedan drugog potiskiva,
gomilajuć se oko šumskog vrela,
uz koje sjedi djevica i nudi
iz zlatne školjke vode. Njena bijela
ručica ne zna što su ljudski trudi,
neg dijeli samo neprestance, žurno
i barem kaplju svakom dati žudi.
Al mnoštvo srće, otimlje se burno,
kô da se boji vrelo da presuši,
il ruka klone podatna, il tmurno
da vrijeme vedri život ne uguši.
Siđosmo s konja. Kô najžešći plamen
oživlje bijesna žudnja nam u duši –
i za ruku te držeć, vuć’ te stanem
med mnoštvo žedno. Sad me jedan tisne,
sad drugi gurne – posrnem i panem;
al opet skočih. – Šaka jače stisne
ručicu tvoju i hrlimo življe –
a duh od žeđe hoće da mi svisne.
“Dođite k meni, što žeđate divlje!
Ko s ovog vrutka pije – okusit će
najveće slasti” – djevica pozivlje
takmace ljute. “Prolazno je žiće:
tek u užitku sva je sreća. Ljepost
vječita ja sam. Ja kroz vaše biće
prosut ću svoju uzvišenu krjepost.
Bez mene sve je pustoš i golota,
bez mene sve je umrlost i sljepost.
Dođite željni slasti i života;
u svakoj leži ovog pića kapi
neizmjerna, nedosežna milota.”
A mnoštvo jače pohrli, zavapi,
i pruža ruke u pomamnoj težnji
iz zlatne školjke piće da iskapi.
Ajdemo, Zoe, našeg bivstva k čežnji!
Drži se jače, ne daj se – nek trudno
koljeno kleca, nek izdaju gležnji.
Još čas – i evo (nije uzaludno
vapila duša) tu je školjka zlatna!
Daj, pijmo, Zoe, strasno i požudno,
daj, pijmo, Zoe, – kad ruka podatna
duh poji nas sa slašću, blažeć bijedne
i tužne dane žića nam neznatna!
Padoše školjci na rub usne žedne.
Oh, beskrajno i divno uživanje!
Sipalo sunce zrake nepregledne,
a žagorile ptičice kroz granje…
Odgovori