Nevenke

XIII.

Travom nikle jagode,
Kao krvca rujne,
Al su glavom ponikle,
Kao da su nujne;
One ne će povjerit
Niti tračku sjajnu,
Niti malom leptiru
Svoju sjetnu tajnu;
Ali miris odaje,
S česa bol im pusta:
Što su od njih rujnija
Tvoja divna usta.

XIV.

Već mnogomu je momku
Dogodilo se isto:
Nastradalo je srce
Pošteno mi i čisto;
Božanstvena je djeva
Očarala ga svega,
Poželila ga, te sam
Poklonio joj njega;
I uzela ga mala,
Da igračku imade,
I rastrgla ga brzo
Na sićušne komade.

XV.

Čitala si valjda priče
Iz istočnih bajnih strana,
Od toliko divnih vila
I mladića sirotana;
Pa je možda s tajna milja
Mlada grud ti zadrhtala
Al ti valjda svim tim pričam
Nisi ipak vjerovala;
A gle priče sad u zbilji:
Ti si vila odabrana,
A ja jadan najjadniji
Od svih jadnih sirotana.

Objavljeno: 1892.