Sve je bilo naopako. Osjećao sam to od samog početka. Osobito kada je otišla. Bio je to posljednji trenutak kada smo bili zajedno. Zajedno kao obitelj. Obožavao sam tatine ratne priče o užasima kojima je uvijek doskočilo naše herojstvo. A onda se dogodilo da je sestra dovela Radovana. Sve je puklo kada je ispalo da su tatine riječi:”Kud baš Srbin” bile posljednje što smo zapamtili od njega prije nego što je ostao negdje u polju vinkovačko-vukovarskog ratišta.
Otkad smo otišli iz Vukovara živjeli smo u Zagrebu, a onda kada je tata nestao, sestra Ivana se udala za Radovana i odlučila “napustiti ovu gadljivu državu. Zauvijek!”, tako je rekla. Vrijedan je momak, eno, kupuju njemački auto negdje blizu Münchena. Ne vjerujem da ću je ikada više uživo vidjeti.
A ja, pak, stariji brat i najstariji unuk ispao sam naopak. Uvijek sam bio stidljiv, a onda sam upisao filozofiju za osobne potrebe. Isključivo zato što “nisam ni za što”. Ili je bar narod tako govorio. Tada pomislih, ako je mogla Ivana, mogu i ja.
Na predavanju sam upoznao Elmedinu. Bila je to moja prva cura. Imao sam trideset godina. Isprva smo bili samo retorički suparnici koji su htjeli bolje upoznati svoja nasuprotna nasljeđa, ali na kraju krajeva – zašto ne? Mama je vrištala:”Muslimanku si doveo!”, “Nije bila dosta ona tvoja luda sestra sa Srbinom, nego ti još i gore!”. Znao sam kakva je sudbina te veze. Ipak sam ja bio tatin i mamin sin i uvijek sam ih slušao, za razliku od “moje lude sestre”. “Prihvatila je Srbina i spasila se”, razmišljao sam. Bio sam skoro četiri godine s Elmedinom i polako smo iscrpljivali islam i katoličanstvo. Podunavlje je mirno reintegrirano… Fakultet priveden kraju…
…
– Maddie… – rekoh Elmedini jutros na kavi. – Ja i mama se mislimo vratiti…
– Što? Kamo? Kako…?
– Idemo kući, u Vukovar…
– Ali tvoja kuća je Zagreb! Ovdje si, koliko? Deset godina? Koji si ti papak!
– Dobro, Elmedina…
– Ovo je, dakle, kraj? Ne mislim ići s tobom! Ne u tu porušenu rupu!
– Pazi! Moj grad nije nikakva rupa!
– Daj ne seri! Reći ću to sto puta! Kraj… Ne mogu vjerovati… – suze su joj nekontrolirano lile. – Tko te podigao s dna? Sve sam dala da bi se sada ti vratio mamici! Koji si ti Edipov kompleksaš! Znaš što? Ja sada odlazim i nećemo se više nikada vidjeti!
Ustala se, brišući suze, okrenula se i odlučno izmarširala iz menze. Bio je to moj posljednji grašak u studentskom centru. A idućih četiri tjedna proveo sam na psihijatriji. Sada sam i ja postao ugrožena manjina.
…
Proljeće je došlo. Vukovar se obnavljao. Povremeno sam radio u školama na kratkim zamjenama i davao instrukcije iz latinskog, engleskog i njemačkog. Mama je imala malu penziju. Živjelo se nekako… Ali bio sam sam. Poznavajući sebe i svoju nevoljkost da se nekome namećem, pomirio sam se s tim da ću otići u grob poput popa. Katoličkog.
Tada se dogodilo. Ta cura je radila u knjižnici škole u kojoj sam dobio novi posao.
– Svetlana, drago mi je!
Dovraga! Ponovo ista stvar. Ali kako sam posjećivao knjižnicu, moj otpor se topio. Toliko da sam ambiciozno uzimao knjige samo kako bih ostavio bolji dojam. Na kraju smo završili družeći se i izvan posla. Imali smo zajedničku strast prema literaturi, a i sviđao mi se njezin izgled, nekakva kombinacija moje mašte i prethodnih iskustava. Razmišljao sam da mami kažem da je Ruskinja, ali mi Hrvati ne volimo ni Ruse…
…
– Mama, zove se Svetlana.
– Svetlana… – samo mi je okrenula leđa. Znala je da sam osjetljiv. – Jel ni ti ni Ivana ne možete naći naše? Pogledaj što su napravili od Vukovara. I još pljuju što slavimo naše pobjede. Pravo je govorio tata, trebali smo i ovo osloboditi vojskom. A ne ovako, još se i vraćaju. I na kraju i ti dovedeš Srpkinju pravoslavku!
Želio sam plakati.
– Ali mama, ona me prihvaća ovakvog! Tko bi drugi?
…
– Oslobodi se – reče Svetlana.
– Kako to misliš da se oslobodim?
– Jesi primijetio kako se naši, mislim hrvatski, pjevači i glumci ne stide nego slobodno idu u Beograd?
Sad je i mene bilo strah na što li me to priprema…
– Hrvoje… Idem u Beograd – rekla je spuštajući pogled.
– Po što?
– Ne. Idem tamo zauvijek.
Zavladala je ogromna tišina. Želio sam se slomiti i plakati.
…
Danima sam glavinjao kao ošamućena muha.
– Kao zvijezde, dakle… – stisnuo sam zube. Naravno da se nisam mogao tajno iseliti. Mama je rekla da više neće razgovarati sa mnom.
I tako sam se preselio u Beograd, otkrivši da tamo žive normalni ljudi, a prvotno sam i ja bio u nacionalističko-ksenofobnoj anksioznosti. Jednoga jutra sam se samo probudio osjećajući se slobodno. Živio sam u svojemu domu.
– Dragi! – reče ona jedno jutro. – Želim te zaručiti na poseban način. Sa sobom i s ovim gradom.
– Da? – budio sam se naglo trljajući oči.
– Sjećaš li se kako si u Hrvatskoj imao običaj javno čitati svoje pjesme? I svi su ti se uvijek čudili kako, unatoč svojoj bolesti, nemaš problem čitati svoju poeziju pred ljudima.
– Da? – čekao sam dalje.
– Pa sada imaš priliku to učiniti i ovdje i uništiti posljednje ostatke svoje okoštalosti. I pomoći u sakupljanju sredstava za operaciju koja će možda spasiti život jednoj djevojci…
– Dobro – odlučih i ustadoh, tražeći dodatnu sigurnost u njezinom zagrljaju.
…
Čitao sam svoju pjesmu kao u transu. Išla je otprilike ovako:
Prirodo
Koja izvireš iz dima, oblaka i vjetra
ove polucivilizacije
Reci mi
I nakon naplate
Koliko te još ima?
Jer ponašaš se kao da smo Egipćani,
a Mojsije kao da živi
I koje je sljedeće od zala
Na redu
Jer mi smo uistinu krivi,
a naša srca zauvijek će ostati tvrda
I pokupih veliki pljesak od malo zainteresiranih ljudi. Ovaj grad postao je moje mjesto. Osjećao sam se kao div, Heraklov protivnik, koji je crpio snagu iz zemlje. Ta prašina bila je moja. Bio sam svjestan da ima svugdje svakakvih ljudi, ali većina je ipak bila dobronamjerna. Ovaj trenutak urezao se u moj mozak kao satori. Ništa oko mene nije mi bilo strano ni neprijateljsko. Želio sam samo biti prihvaćen i osjećao sam da sada zbilja jesam. Ali auditorij je bio mali, a novci sitni da bi se skupile te silne tisuće za pomoć jadnoj djevojci. Dok sam bio pod adrenalinom, dok je nebo bilo moje, šetao sam okolo bez cilja i izvadih zadnji novac koji sam imao u hrvatskim kunama i ubacih novčanicu u kutiju. Narančastu, hrvatskih stotinu kuna.
…
Moj život je sada bio potpuno transplantiran u Beograd, ali u meni se počeo javljati crv sumnje: “Jesam li izdao svoj narod?” I jedan dan, dok me je to tištilo, zazvoni telefon s nepoznatog broja. Javim se, a s druge strane je bila moja sestra. Rekla je: – Ponosim se tobom.
Nakon nekoliko dana nazvala je i mama.
Autor: Gabrijel Barišić
Odgovori