Na polje se tmina slegla, noć je kasna,
Neće san na moje oči, iz kojih se
Suze gube med uzglavlja. Ti si krasna
Meni na pameti. U nebesâ vise
Zalijeće se misao mi preko magla,
Žalosna si ondje traži zvijezdu svoju,
Ne bi l’ našla utjehe u zdvojnom boju, –
Jedva što se podigla, već pada naglo
I u more boli uroni duboko…
Kud je prve jarosti žestoki soko?
Skočim s kreveta i pođem u mrak noći.
Ulice zanijemile, ni da bi itko
Smetao mi naglo koracanje. Proći
Tek će gladan pas uza me – drugi nitko.
Šišmiš prši oko pustih svjetiljaka,
Kao crna miso oko duše moje…
Mračan, zamišljen do kuće dođem tvoje:
Gledam gore, tiha je ko stoljet-raka
Što jednako krije kraljicu i roba.
Oh, da jedna raka nas sakriva oba!
Nu što vidim? Izmed zastora se jedan
Trag žalostivo u tminu gubi
Baš iz tvoje sobe. Ah, koliko vrijedan
Meni! Miso mi ga hvata, grli, ljubi.
Namah mi je laglje. Kao da je duša
Pritomna tuj pokojne odavno majke
I da šapće drijemnim glasom mile bajke,
I da moje uzdisaje tiho sluša,
Da mi hladnom rukom gladi vruće čelo
I da blagoslivlje tebe, čedo bijelo.
Već se miso za tračak uhvatila,
Brža ptice po njem gore leti;
K tvojoj postelji ju nose hrla krila,
Već je kod nje, već te krasnu vilu speti,
Gdje na logu slasti tihi sanak sniješ,
Rajske oči sklopiv, zakritih ramena,
Smiriv raskoš-grudi, nježno umorena,
Gdje nad divno čelo oble ruke viješ,
I gdje koralj-usnice ti razaznava,
Ondje ostaje, te se sretna zaljuljava.
Snivaj slatko, snivaj… šapće ona njima…
Vidjela u svojih sanjah rajske bašte,
Kuda šeću anđeli i nesretnima
Viju vijence, da ih minu boli tašte!
Tebi dali krila, da se vineš živa
Preko sviju zvijezda dalje sve onamo,
Gdje vjekovita se sreća znade samo,
Gdje vjekovita se ljubav tek uživa!
Tako stajah dugo još, bez misli, mamen,
Dokle ne klonuh na tvrd i hladan kamen.
Objavljeno: 1875. (Vijenac, 29. I 1881)
Odgovori