Sjedi zamišljena pred računalom, u kutu sobe. Izvana se nazire smiraj dana. Pod razblaženom dnevnom svjetlošću linije ormara i stola gube oštrinu, u uglove se useljavaju sjene. Polaže ruke na tastaturu, pa osjetilima traži riječ, okosnicu, bilo koji oblik, boju, zvuk ili miris, prvu riječ, za prvu rečenicu i uvijek je dovoljna jedna da otputuje u imaginarni svijet koji sama stvara, dinamičniji, sa sretnim svršecima, s komprimiranim događajima, ne kao ova siva stvarnost u kojoj je prisiljena obitavati, iz dana u dan, iz trenutka u trenutak što se razvlače u beskraj i besmisao, kao kapi vode iscurile iz pokvarene slavine.
U krošnji ispred prozora šušnuo je vjetar i zatreperilo zelenilo, a nju svrbe jagodice prstiju i tipke pod njima postaju tekuće, podatne i mazne. Na ekran curkaju riječi, spajaju se, teku, bujaju, izlijevaju… Odjednom zastaje. Osjeća da više nije sama u sobi. Inače plašljiva, ovaj put ne osjeća strah, samo izvjesnost nečije prisutnosti iza leđa. Umjesto ledenih iglica jeze, uz kičmu joj se penje znatiželja. Okreće se i suočava s podsmješljivim pogledom žene, s rukama prekriženim na prsima, obične, u konfekcijskoj suknji i cipelama, nezamjetljive u mnoštvu. U igri svjetla i sjene, čini joj se izrezana i dvodimenzionalna, kao papirnata lutka, a osim tih živih i ironičnih očiju koje joj se rugaju, ne može crte njenog lica složiti u cjelinu. Fluidne su, nejasne, nedefinirane, a opet, bliske i prepoznatljive i nije joj čudno što je žena u njenoj sobi niti se pita kako je ušla, nego samo želi znati o kome se radi.
– Tko si ti? – pita.
– Ne prepoznaješ me?
Odmahuje glavom.
– Sporedni lik, četvrto poglavlje tvog drugog romana, najbolja prijateljica kojoj glavna junakinja plače na ramenu kad sazna da ju je zaručnik prevario – govori žena s blagom ironijom, pa tiho i posprdno dodaje:
– Daj, molim te, zatvori usta, zijevaš kao crknuta riba! – a onda nastavlja malo oštrijim tonom – Nije ni čudo da me ne prepoznaješ, pristupila si mom opisu tako površno, da je čudo da uopće postojim.
– Ali…
– Ali, što? Moj je savjet bio ključan, presudan, dao ti je osnovu za onakav daljnji preokret, a ti si mi posvetila jedva pola kartice. Pola kartice! Više si prostora dala njezinoj mami nego meni. Nego, ja nisam došla ovdje zbog osobnih prigovora, iako, imam za to više nego dovoljno razloga.
– A zašto si došla? I kako je uopće moguće…
– Ccc… – coknula je žena jezikom i zavrtjela glavom – Strpljenja! Ja sam ti nešto kao, hmm… vi “mesnati” nazvali biste to sindikalnim povjerenikom. Ili delegatom. Ili nečim jednako glupim. Uglavnom, dolazim uime svih tvojih likova.
– Ali, vi ne postojite, ja sam vas izmislila!
– Ništa luđe nisam čula! Odriče nas se vlastita stvoriteljica! Pitaš li se katkad, postojite li vi? I završava li vaš život vjenčanjem? Onako, tup,tup, tup, predzadnji redak: “Volim te.” Tup, tup, tup: “Osluškivala je otkucaje njegovog srca, u smiraj dana, dok joj je vjetar raznosio bijeli veo.” Svršetak. Vraga starog! Tek onda počinjete gnjaviti: “Bože, daj mi dječicu! Bože, daj mi posao! Kruha! Zdravlja! Daj da ova dlakava mrcina koja hrče pored mene nestane i da se na njegovom mjestu pojavi Brad Pitt!” No, dobro, ti baš i ne, ti nisi ni dogurala do oltara, ali vjeruj mi, čula sam ja svašta, i mi “papirnati” pričamo o vama.
U sobi vlada tišina. Pada sumrak. Na drugom kraju, žena-lik, kojoj se ne može sjetiti imena, a nije sigurna ni da joj ga je dala, sjeda u fotelju i križa svoje plosnato fluidne noge.
Spisateljica se konačno oglasi, zbunjeno i treperavo: – I što želiš od mene?
– Ja? Za početak, plave oči. Nekog frajera i, bez uvrede, malo manje sličnosti s tobom; tako sam siva i nezamjetljiva. Ali, već sam ti rekla, nisam došla radi sebe. Poslana sam s nekim zahtjevima koje žele da im ispuniš. Inače…
– Inače?
Ženi-liku oči prijeteći zasvjetlucaju.
– Ja se na tvom mjestu ne bih igrala. Za početak, znaš li kolikima si dala dio svoje osobnosti? Svoj mentalni rukopis? Prilaz bazi podataka? Zamisli da ti se naprimjer poigraju s e-mailovima, pošalju porukicu šefu, mami…
– Dobro, dosta! Što hoćete?
– Kao prvo, povratak u medije. Znaš i sama, ni kod vas nije ništa drukčije: o kome se ništa ne piše, taj kao da ne postoji. Kao drugo, malo više glamura. Tvoja fiks ideja preslikavanja stvarnosti i realističnosti likova zagorčala nam je život. Kao da nikad nisi čitala druge ljubiće! Mi, tvoje junakinje, jedine od svih imamo celulit i nismo tanke kao prutići. Moramo raditi, otplaćujemo kredite, odijevamo se na rasprodajama i redom smo brinete.
– Da, ali, sve ste intelektualke! Duhovite ste, pametne, načitane, vodite zanimljive razgovore.
– Možeš misliti koliko nam to vrijedi dok se priglupe mršavice, iz drugih romana, voze u limuzinama; kupaju u bazenima po grčkim otocima; šljakaju najviše jedno poglavlje! Dijete dobiju u jednom retku. Ti si jedina koja je porod načičkala detaljima, a kroz cijelo iduće poglavlje razvukla još i postporođajnu depresiju!
Suočena s istinom, spisateljica saginje glavu, a onda ipak daje svoju krhku i neuvjerljivu obranu: – Ali, dala sam im muškarce iz snova. Kompleksne, pametne, emotivne…
– Pa, konkretno, kao što sam već spomenula, meni nisi dala ni jednog. Snovi su pak, vrlo individualan pojam. A usput, i dečki imaju prigovore. Među svim onim macho tipovima u smokinzima, s naslijeđenom lovom, gustom kosom i s nezahtjevnim plavušama, osjećaju se prikraćeno, neki čak smatraju da su pomalo feminizirani.
– Kako to misliš?
– Slušaj, ovo je strogo među nama, capisci? Tamo je opće rasulo. Likovi ti svi pate od krize identiteta. Bez sigurne ruke da ih vodi i bez pritiska javnosti… ne znam kako bih ti to pristojno rekla ali, užasno su se razuzdali.
– Zar nisu bili sretni, jedni s drugima?
– Nasmijavaš me! Junakinji iz prvog romana onaj njezin bio je malo sirov, pa je smotala glavnog iz drugog; glavna iz drugog se pokušala vratiti onom za kojeg se zagrijala dok je bila s glavnim drugim; pa se prva sporedna iz drugog pokušala ubiti, ali nije uspjela, jer to ipak ne može bez tebe. Glavni iz trećeg i njegov suparnik otkrili su sklonosti jedan prema drugom, pa je glavna iz trećeg bila u šoku; jedno vrijeme tješila se s glavnim iz prvog. On se, u međuvremenu, odao alkoholu, itd… Imaš sliku?
Spisateljici se oči pune suzama. Žena-lik počinje joj treperiti pred očima. Na plosnatom licu, javlja se trag suosjećanja:
– No, daj,nemoj biti tako malodušna. To je problem s vama amaterima-kreativcima. Jesi vidjela kak’ je to Tolstoj elegantno riješio: Anu pod vlak, Vronskog na ratište, a ušli su u povijest.
– Što da radim?
Žena-lik sliježe ramenima.
– Smislit ćeš ti već nešto – nehajno govori, a onda blijedi i polako isparava u prostoru. Mahne, a onda se još jednom okreće i šaptom, koketno sugerira:
– Pomaže li ti: ključna riječ “sapunica”?
Nestaje. Sobu je ispunio mrak, pa spisateljica pali malu svjetiljku na radnom stolu i okreće se prema ekranu. Tamni mravinjak slova titra joj pred očima, stupajući na mjestu, kao ratoborna vojska u očekivanju naredbe za napad. Pritišće tipku i briše ih, s užitkom, naslađujući se s posljednjim zarezom kojeg još nisu pojela slova. A onda saginje glavu, poražena, shvaća da je zatočenik, talac, servisna služba likovima kojima je ona dala život, pa mrmlja: – Nezahvalna kopilad! – i krši prste u nemoći.
– Glamura hoće – ogorčeno rogobori sebi u bradu – u sapunicu bi htjeli! A sve sam im dala, život kakav sam željela sebi!
Sa sjetom se sjeća kako ih je stvarala, nježne, krhke, romantične duše, vodila ih brižno kroz životne nedaće, nagrađivala poezijom, putovanjima i znanjem; dijelila s njima ljubav za Mozarta i Bacha; obazrivo ih razdvajala dok dovoljno ne sazru i puštala ih da se sami, vlastitim izborom, pronađu, da bi mogli, konačno, uživati u najvećoj sreći. Čime su joj vratili? Pogrdama i prigovorima; zavišću spram onih površnih, jadnih, tipskih kreatura;razvratom, ucjenom i prijetnjom!
Ponovo polaže prste na tipke i nježno se smješka nezahvalnoj djeci. Tolstoj je bio velik, dat će im što traže. Sjaja, bogatstva i ljepote, a pamet im uzet neće. Započinje priču, pa ih smješta u privatni zrakoplov hrvatskog tajkuna. Dok lete, visoki, mršavi i lijepi, ispijaju pjenušac, združeni u misiji pružanja pomoći žrtvama tsunamija… Iskrcavaju se, kamere ih prate, dijele bočice vode zahvalnom stanovništvu koje ih dočekuje s cvijećem.
Prsti joj lete, prolazi noć, riječi se množe. Prve ptičice najavljuju zoru. U sobu ulazi jutarnje svjetlo, a ona, u suzama završava priču: “…ukrcali su i zadnje preživjele stradalnike, s tog malog otočića u oceanu. Zadovoljno su promatrali plavetnilo mora, blistavog pod sunčanom svjetlošću, znajući da će se još dugo pričati o maloj, junačkoj grupi volontera iz prijateljske zemlje. Vjetar je zalepršao kosama boje zrelog žita, svi su stajali zagrljeni. Odjednom, neočekivano, tlo je počelo podrhtavati, čuo se tutanj, a potom je zavladala zlokobna tišina. A onda su ugledali ogromni val iznad sebe, koji ih je povukao u oceanske dubine. Nigdje drugdje toga dana, zemlja se nije zatresla. Nakon višednevne potrage, svi su znali da ih je more zauvijek uzelo k sebi, ali sjećanje na njih živjet će vječno. Svršetak.”
Autor: Jasenka Krilić
Zgodno. Fora da su ti se potužili likovi, samo ih nisi trebala zbog toga po tako kratkom postupku eliminirati 😀 hahahahha. Dobro je, sviđa mi se priča.
Priča nije bez sadržaja i humora pa sam je rado pročitao. Zanima me čemu treći čovjek? Možda ga i ne treba, jedan bome dosta plus utvara, kao žena u crnini u Smrti Rikarda Harlekinija. A i utvaru bih bome skinuo. Čudno da utvare uopće govore. Obično ćute i ponešto gestikuliraju. ili lebde, ali slabo govore, možda tek toliko maglovito kao Hamletov pokojni ćaća. Čovjek može doći u konflikt sam sa sobom u vlastitoj tintari, stream of consciousness, nesretna Virginia Woolf, I naslov bih bome promjenio u recimo Smrt spisateljice djevice ili k tome slično.