• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja

Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

  • Naslovnica
  • Književnici
  • Autori
  • Poezija.hr
  • Bajke.hr

Oganj

Petar Vrbić

U ptičjem oku oganj. Takvo biće toplo, a hladno u isto vrijeme, živo i bezdušno. Gledam ga i kao da uzvraća pogled, ali znam da je to laž. Taj vreli bris znoja stvorenog strahom i jezom, od onog nepoznatog. Stvoren eno od onog tamo, stvoren od čuda iza ugla, čuda koje ne prilazi prvo nego čeka mene, strpljivo u mrtvoj tišini. Kao da čujem vjetar koji proizvodi, koji prolazi iz njega prema meni. Tako je delikatno. Ne diše, a živi, ne vidi se a postoji. U tim raljama njegovim, sve su najveći strahovi i fobije, u tim raljama gdje je postojanje relativno ali vječna bol neizbježna.

Upoznao sam Ognja jedne davne zimske večeri kad je u mojoj kući u selu centralne Bosne, vatra pucketala, a onaj krupni vlažni snijeg kakvog svi volimo, padao. Najbolji snijeg za sanjkanje i skijanje pa sam o tome razmišljao ne mogavši spavati. Gledao sam kroz prozor kako ga mjesečina osvjetljava i kako pada i pada, kako pleše kroz tanke opne zraka, misleći koja će od pahuljica preživjeti i uspješno sletjeti na zemlju. Onda rijetke slete pa se istope. Bilo je to kao u Normandiji šestog lipnja 1944. Toliko ih je silazilo na krvavu pješčanu obalu i samo padalo jedno za drugim. Potom bi se neki probili pa bi i oni umrli i tek tada, tek tada bi se na njihovim truplima izgradila pobjeda.

“Vidi ove kolika je!” govorio sam sebi. Bio sam potpuno sam te večeri jer je otac otišao s majkom doktoru. Rekao mi je da pazim kuću. Kako se to uopće pazi kuća? No nije ni bitno. Bitne su pahuljice i… i Oganj.

Jer za njega sam tek trebao da saznam. On je mnogo veći od pahuljica. Bio je tako blizu mene sve te godine i opet mi je toliko dugo trebalo da ga spoznam. Možda je baš zbog toga, Oganj tako srdit i gorko bijesan. No noć je prolazila, a ja sam zamakao u san. Mila jedna sekunda bila je potrebna i to bi bilo to. No kako je drvo izgaralo tako se Oganj rađao. Atmosfera je najednom postala hladna. Ne samo zbog smanjenja temperature i ja sam toga bio svjestan. Kao pod svijetlom svijeće koja čeka da je hladni vjetar ubije, čekao sam da se sve vrati u prvobitno stanje. No nije. Postajalo je hladnije i hladnije, a crno je potamnilo. Imao sam potrebu za ustajanjem iz svog pokrivača koji je sada bio natopljen znojem, no nisam imao ni približno dovoljno hrabrosti. Jednostavno se činilo kako mrak ispred mene krije previše, činilo se kao da ima tu nečega čega nikada prije nije bilo. Nešto što mi nije bilo dopušteno znati ili iskusiti.

Tad se Oganj oglasio. Bilo je to škripanje našeg drvenog poda i pucketanje raznih stvari diljem sobe. Pronašao se u svakom kutku kuće, ali baš mislim kako je bio tu, iza zida gdje su bila moja vrata. Iz svog kreveta koji se nalazio u potpuno drugom kutku sobe, gledao sam tamo, očiju prikovanih na ulaz ne pomjerajući se ni kad bi tarantula odlučila prošetati preko mog lica.

Sve me više zanimalo kako izgleda. Kakvo je to biće jer, zasigurno nije od ovoga svijeta. Samo tako ušlo je u kuću u kojoj sad radi te neopisive stvari, stvara zvukove i vjetrove, struji po cijeloj kući, a ipak, samo je tu pokraj mojih vrata. Ili u mojoj glavi? Tako je strpljivo i jezivo i ne doziva niti ne odaje što želi učiniti sa mnom. Tako me strah no tako bih volio saznati. Kao vatra bez čije topline ne možemo ali čim joj se dodirom obratimo, ozlijedi nas. Pa da, to je to, to je Oganj.

Tako je on dobio ime, to veličanstveno biće, božanstvenih proporcija i nadljudske snage. Strava i užas koja se utjelovila u jednom imenu, strah i trepet koji može biti sad tu, a može i nestati pukim djelićem trenutka.

Te davne zimske večeri Oganj je samo čekao. Kao i ja. Čekao sam zoru dana, izlazak Sunca ili barem roditelje. Roditelji su stigli prije. I neko vrijeme nakon toga, zaboravio sam na Ognja i na njegovo ime kao i postojanje, sve dok se nije ponovno pojavio. Ponovno, odlučio sam slušati njegovo urlanje koje se činilo jačim i intenzivnijim. Zasigurno bio je žedniji i gladniji mene samog. Pomislio sam kako mu je strpljenja ponestalo te kako ću umrijeti. No ne… Imao je on još jedan alat svog zanata. Potreba odlaska na toalet bila je intenzivnija nego ikad. Bilo je to bolno. Oštra bol koju sam osjetio tamo dolje tjerala je moje noge na autonomno trčanje ka izlazu, no strah se borio s njima. To mi je on učinio i sada sam znao kako je stvaran. Unatoč borbenosti straha, moje tijelo je brzinom svjetlosti odjurio iz sobe prolazeći tik pokraj Ognja, ne osvrnuvši se ni na trenutak.

Ponovno, nisam ga vidio. Ali znao sam kako je bio tu iza mene jer njegov trenutak konačno je došao. Njegovo se strpljenje isplatilo te večeri i potvrdio je svoju teoriju kako ću kad tad morati izaći. Zaista, najstrpljivije je biće Oganj taj. Čekat će godinama ako je potrebno, taj jedan trenutak koji eto kao i tada, može da mu promakne niz ruke. No da li je zaista promakao? Jer od tada, svake večeri kreće se mojim umom. Šeta njime slobodno kao da je njegov. Šeta mojim mislima kako zvijezde šetaju nebom i kako duše šetaju onim svijetom – pripada tu. Stranac, migrant koji je došao na ono nepoznato sebi što je drugome dom, pripadao je tu, tako nepotrebno i opasno ali pripadao je.

To biće koje mi se neprestano iz večeri u večer prikazuje i utjelovljuje, ispred vlastitih mi osjetila, jedinstveno je u svakom svom obliku i preporođenju. Oh, sveti Ognju, gori u meni, uzmi me! Divim mu se jer tako je veličanstveno strašan, tako da ponekad poželim ući u njegovu srž i bit, okusiti sokove žlijezda njegovih, biti oplođen tom žari i toplinom plamena kojim gori, ali kao Bog, ne izgara. Ponekad poželim osjetiti njegovo srce ognjeno, jer to i jest on, Oganj veliki. Vuče me tako k sebi i bojim se, pokleknut ću. Iako sam poprilično siguran kako će se to dogoditi u vrlo skoro vrijeme, više me uzbuđuje nego što me straši.

Dok smo još djeca mislimo kako se odrasli ničega ne boje… Gledamo ih kao neke neustrašive heroje koji imaju beskonačnu snagu. Onakvu kakvom su se zmajevi ubijali, kakvom su Slavenski Bogatyri djevičansko srce osvajali. No ja nisam među takvim.

Ja sam imao i ženu koja me napustila zbog njega. Imao sam sina kojeg je ona odvela pod svoju ruku. Sve to zbog Ognja. Sve zbog njegovog prisustva koje kao da ne vide, ali tu je; ja znam kako jest, uz nas je sad dok dišemo. Uvjeravali su me kako ga nema, kako je on samo puka fobija. Pružali su mi sve čega su se mogli sjetiti samo kako bi zanijekali njegovo postojanje, oni sami koji ga se boje više nego ja, dovoljno da si lažu kako ga opće nema. Ništa ga nije uklonilo. Jer on je živ. Oganj postoji. Govorio sam im i nisu slušali, a sada… sad sam potpuno sam. Ne, nisam. Postoji on. On i ja, ja i on. No ne znam kako da mu se obratim jer, nikada ga nisam u potpunosti razumio. I nikada se nisam prestao plašiti. Dogodi se često, ustanem i gledamo se, vidim ga. Stanem ispred njega no nemam snage progovoriti. Svaki put izgleda drugačije. Zbog toga je to, jer sam iznenađen. A izgled tako čaran, neopisiv i nezamisliv, da ne mogu nikada zamisliti što me to čeka idući put.

Sve je to tako bilo, dok nisu došle one večeri tijekom kojih nisam mogao spavati. Nije mi dao mira a oči su me pekle. Osjećao sam se kao da će iskočiti iz lubanje. Dehidracija me polako ubijala, a glavobolja tjerala u nesvijest. Takvih je večeri bilo samo nekoliko, a poslije ove zadnje, pronašao sam se evo ovdje. Sobe su jako bijele i čiste. Ne znam gdje sam ali ovdje ima puno čudnih ljudi… Postoji tu visoki muškarac kojeg svi nazivaju “doktore, uz dužno poštovanje”. Pričaju o meni ispred mene. Kakav bezobrazluk! Ne mogu da napustim ovo mjesto. Ne pružaju objašnjenja. Paze na mene. Hrana je jako loša. Ali ipak sam u spokoju, jer nije toliko ni loše sve dok je sa mnom jedna osoba. Samo jedna, a sada, tijekom noći, dok svi spavaju, vrata su mi zatvorena, pa je ona sa mnom tu u sobi.

Nisam sam jer Oganj, postoji.

Autor: Petar Vrbić

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Autor Petar Vrbić

Petar Vrbić rođen je 2003. u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina. Život provodi u Zavidovićima, a školuje se u Žepču gdje pohađa opću gimnaziju. Uvijek ga je privlačila fantazija i mistika, stoga su mu uzori HP Lovecraft, Edgar Allan Poe, Stephen King, Andrzej Sapkowski i drugi. Većinom piše horor i suspensu te poeziju razne tematike, ali ostali smjerovi književnosti nisu mu nepoznati. U ranoj dobi objavio je dvije kratke priče na svoju ruku koje nisu zaživjele izvan njegovog osobnog kruga. Napisao je neke povijesne radove za svoju osobnu pričuvu te se aktivno bavi "freelance" pisanjem skripti za povijesno orijentirane zabavne sadržaje.
Kompletna biografija >>

Reader Interactions

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Primarni stupac

Objavite svoje radove!

pisaća mašina

Suradnja

Književni portal Književnost.hr traži književnike i autore svih profila, voljne objaviti svoje književne radove na ovom portalu. … [više] about Suradnja

Književnici

  • Andrija Palmović
  • Ante Kovačić
  • Antun Branko Šimić
  • Antun Gustav Matoš
  • Antun Mihanović
  • August Harambašić
  • August Šenoa
  • Đuro Arnold
  • Dragutin Domjanić
  • Fran Galović
  • Ivan Goran Kovačić
  • Ivan Kukuljević
  • Ivan Trnski
  • Ivana Brlić-Mažuranić
  • Ivo Vojnović
  • Katarina Patačić
  • Luka Botić
  • Milan Begović
  • Mirko Bogović
  • Petar Kanavelić
  • Rikard Jorgovanić
  • Sanja Pilić
  • Silvije Strahimir Kranjčević
  • Sunčana Škrinjarić
  • Vjenceslav Novak
  • Vladimir Čerina
  • Vladimir Nazor
  • Vladimir Vidrić

Footer

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja
  • Uvjeti korištenja

Radovi

  • Književnici
  • Autori
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr
  • Poezija.hr

Copyright © 2016.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.