Posljednji posjet

I.

– Jesi li sretna?

– Ne znam.

– Je li ti dobro?

– Jest.

– A on – dobar ti je?

– Neobično dobar.

– Kaješ li se, što si pošla za nj?

– Ne kajem.

– Voliš li ga?

– Ne znam?

– To se barem može znati!

– Mora li se to znati?

– Valjda te pita katkad, da li ga voliš?

– Pita.

– Pa šta mu kažeš?

– Da ga volim.

– Onda ga varaš.

– Ne varam. Jer ja ga više volim, nego ne volim. I kad mu odgovaram da ga volim, to još nije ljubav.

U prizemnoj sobi bez svijetla, u koju je upadao slabunjav sjaj ulične laterne, sjedile su na jednom divanu dvije figure. Kroz polumrak nisu se razaznavala lica, a tjelesa su bila dvije tamne mase, na kojima se raspoznavala bjeloća muškog ovratnika i ženskog dekoltè-a. Dijalog se razvijao skoro u šapatu, bez modulacije i naglaska, kratkim tempom, kao pri kakvoj istrazi, i bez topline. Samo pri posljednjoj frazi zadrhtao je u nekom uzbuđenju njen glas, koji je prije posljednje riječi napravio koronu. Nato je nastala pauza. Poslije malo digla se njegova ruka i prešla preko njene glave. Polako, od čela prema zatiljku. I onda se spustila na rub divanskog naslona. Ona pak osta nepomična i ravna, kao da čeka na novo pitanje. Al on je šutio. Najzad je digao ruku s naslona i s njom podbočio svoje lice uprijevši lakat o naslon. Gledao je nju i dalje šutio.

– Na što misliš?

– Kako je sve glupo. I život i sve oko nas. Kad odlazi tvoj vlak?

– U deset.

– Imaš još čitav sat vremena.

– U ostalom ja ne moram putovati danas. Kod kuće sam rekla, da ću možda ostati i sutra u gradu.

– Al ti moraš putovati večeras. Ja te molim, da više – – –

– Zašto ne dovršiš? Moliš me – da više ne dolazim?

– Da. Ovo nek bude prvi i posljednji put.

– Hvala ti!

I ponovo nasta šutnja. Dublja nego ona malo prije, jer je ovaj put i razgovor bio jači, naglašeniji, življi. Doduše riječi su bile oporije od načina, kojim su izgovorene, al odjekivale su resko i sonorno u ovoj velikoj sobi. Prolazak jednog kamiona ulicom prigušio je nastalu tišinu. Kuća se tresla, a kristali su na lampi udarali jedan o drugi i zvučali kao zvona u daljini. Buka kamiona postajala je sve to slabija. Jedan dva prolaznika prođoše upravo pod prozorom: razgovor, smijanje, tapkanje cipela po trotoaru, a dugačke nejasne refleksne sjene na plafonu. A poslije malo: opet mir.

Najednom on ustane, pođe do stola, uzme odnekle cigaru i pripali je benzinskim upaljivačem. Sad se je jasno moglo vidjeti njegovo lice. U zagasitoj, obrijanoj koži urezali se duboki nabori oko usta i očiju. Pune se obrve doticale nad velikim nosom, koji se prilično nagnuo preko senzualnih, punih usta. Dugoljast, mršav obraz sa čelom, koje je duboko na dvije strane prodiralo u plavkastosmeđu kosu. U izrazu na oko miran, i u tom času zabavljen pripaljivanjem cigare, pa se moglo teško otkriti, šta se zbiva u onoj duši.

Neko vrijeme ostao je nepomičan i pušio. Parket, po kome je malo prije prošao preko ćilima, pucketao je tu i tamo. Opet jedan prolaznik na ulici. Zatim zvižduk. I još jedan prolaznik sa protivne strane. Onda gore u prvom katu nekakvi koraci i žamor povučenog stolca. Konačno glasovir: poznata uličarska melodija nekog modernog plesa, ali s mnogo ritma i temperamenta.

Ona se digne. Njena tanka i visoka pojava stala je prama prozoru poput slike u okviru. Obilna kosa uvijena oko glave kao turban na portretu Beatrice Cenci. Kad je malko zakrenula glavu, izrezao se jasan profil na osvijetljenoj pozadini: pravilan, malko svinut nos, tanko urezane usne i uska bradica. Ramena su ponešto koso padala. Ona dohvati s nekog stolca malenu toku i stavi je na glavu sa obe ruke, koje su u onoj polutami izgledale kao dva trougla, kojima su glava i vrat pravili zajedničku podnicu.

– Idem.

– Počekaj još malko. Uvrijedila si se?

– Nema smisla o tom govoriti. Ti imaš pravo. Nisam trebala dolaziti amo.

– S tim si sebi naprtila jednu laž na dušu i ništa više.

– Ja nikad ne lažem. Sutra će on znati, da sam bila kod tebe.

– Zašto mu odnosiš mir? I onako ovaj tvoj posjet nema značenja.

– Misliš?

– Bar ne u onom pogledu, kako bi se uopće o njemu moglo suditi…

– To je svejedno. Glavno je, kako je u meni izgledalo.

– Doduše.

Ona sjedne na naslon jednog klupskog fotelja, što se nalazio uza nju. Opet nekoliko trenutaka šutnje. Glasovir je prestao. U blizini, upravo kraj prozora, započeo je zrikavac svoj monotoni staccato. Sva je soba ječala od njegove pjesme.

On je dalje pušio, a duhanski je dim oko njega pravio sablasne talase u uzduhu. Najzad sjedne i on na stolac pred pisaćim stolom, njoj preko puta.

– Ja znam, ti se srdiš na mene. Srdiš se, što te nisam ovdje dočekao, kao što sam te dočekivao prije dvije godine, kad si k meni svaki dan dolazila. I misliš, da je to bogzna rad česa. Jamačno govoriš sama sebi: – Jedna druga je na mom mjestu! – ili – Boji se moga muža! – Ne voli me više! – Al ne, ne! Nit je tu druga žena po srijedi, nit se ja bojim tvoga muža – a pošto te još uvijek jednako volim, to sam upravo za to s tobom ovakav, kakav jesam. Ti znaš, kakva je bila naša ljubav. To nije bio za me kakav god odnošaj. Ja sam uza te proživio bol ljubavi – a to se rijetko kada proživljuje. Izgubio sam te u času najveće sreće – u času moga i tvoga ludila – u času najradosnije opojenosti. Ti si moja neispita čaša. Moja zvijezda, koju nisam s neba skinuo. Hljeb Gospodnji, čiji nam prijem baš u posljednjem trenutku zapriječi smrt. Kad te je nestalo iz mog života, mislio sam, da i mene mora nestati s ove zemlje. I volio sam svoje patnje, jer su o tebi govorile, jer su mi tebe donosile na svojim izranjenim rukama. Ja sam te doduše izgubio, ali sam te u sebi nosio kao što se nosi krv. Moja toplina bila je od tebe. I znao sam dobro, da poslije tebe ne može doći ništa ljepše, ništa veće. Znao sam, da je ova moja neiživljena ljubav – moja bezgranična sreća. Ja sam ostao gladan tvoje ljubavi, koja me je hranila punim rukama. I ništa ne može da razobliči tebe u meni. Jer moju ljubav za te ne mjeri vrijeme nego čežnja, koja nema ispunjenja. Ti si u meni čista i neoskvrnuta: ja sam te ljubio samo u vječnosti – samo u beskonačnosti… Oni, koji su nas rastavili, nisu se nadali, da posvećuju sve ono, što je bilo među nama, posvećuju i ovjekovječuju. Prisilili su te, da predaš svoje tijelo, kao kakav ćilim, bilo kome, a nisu mislili, da sam ja bio tkalac, koji sam satkao boje i vezove u tvoju mladost. Nisu mislili, da je moja duša u tebi. I evo, ta te moja duša dovodi danas k meni. Al ja sam te preveć ljubio, a da te primim ovdje kao ljubovcu. Ja te još uvijek ljubim i ne ću da postaneš ono, što nikad nisam htio da mi budeš. Ne ću da ubiješ u meni ljubav za te. Ne ću, da iz moje vječne gladi postane podla sitost. Ne ću da odeš odavle brakolomka i nedostojnica, koja bi iščezla iz mene kao mnoge, koje je slučaj ili lakoumnost dovela na moju stazu. S tvojim iščeznućem nestalo bi i mene i moje ljubavne boli, o kojoj danas živim i u kojoj nalazim svoju sreću. Za to te ovdje ne zadržajem – za to te molim, da odeš odavle i da se više nikad ne vratiš. Ja ne znam, bi li drugi put imao snage, da ti to isto rečem. Ne znam, bi li još jednom mogao zadržati ovu prekomjernu žeđu za tobom, koja gori na mojim usnama. I bi li bio kadar da očuvam od oskvrnuća veličinu moje ljubavi posvećene dugim patnjama i bolima. Onda se polako ustane, priđe k njoj i uhvati je za ruke:

– Zbogom!

Njoj je još kod posljednjih njegovih riječi izbijao jecaj kroz grlo, a kad joj on primi ruke, baci se na njegovo rame. On je obujmi i utisne poljubac na njene usne mokre i tople od suza.

– Zbogom!

Zagrljaj je potrajao nekoliko trenutaka. Bučna hrpa prolaznika prođe pod prozorom. Muški i ženski glasovi. Kad su zakrenuli za ulični ćošak, on raspusti zagrljaj. A ona poleti k vratima gušeći se u plaču. Tamo se zaustavi, vrati se ponovo k njemu, podigne svoju svilenu bluzu i reče:

– Poljubi me u srce.

On se sagne i utisne svoja živa usta u njeno golo meso.

II.

– Ti znaš, kako je sve to bilo. Ništa ti nisam sakrila, sve sam ti priznala. Ja sam rekla također, da ga nisam prestala ljubiti i da uopće ne znam, može li se to ikad dogoditi. Ti si sve razumio. Dobar si i razuman. Kušao si mi protumačiti život i pokazati mi hirovitost njegovu. Za sve si znao pametnu riječ – svemu si našao uzroke – ničemu se nisi čudio. Šta god sam ti rekla, pače i ono, što ti je moralo biti žao i što muškarac ne može da tako lako čuje i primi, sve si ti to pojmio i opravdao. Slušao si me sate, kako o njemu govorim i nikad nisi o njemu rekao zle riječi – naprotiv: ti si o njemu dobro govorio. Kad god si ga u mom prisustvu spomenuo, nazivao si ga, jednako kao i ja, samo krsnim imenom. Njegova uspomena živjela je uza me, pred tvojim očima i nije te vrijeđala. I bilo mi je dobro uza te. Bila sam uvijek vesela. Pjevala sam skoro svako jutro. I voljela sam te. Toplo, odano, iskreno, ne onako kao nekada njega, ali to si i ti znao i rekao: da je ova moja prekomjerna ljubav za njim, najljepše što je u meni. Rekao si još, kako je grehota, što je takva ljubav već jednom prošla preko mene: to se drugi put ne ponavlja!

Ona se ustavi, jer da je proslijedila, jecaj bi joj probio iz grla. Još je bila u putnom ogrtaču (jamačno prije malo povratila se iz grada). Njen je muž sjedio prema njoj. Gledao je u nju bojažljivim očima, u kojima je istodobno sjajio razuman i širok pogled.

Bilo je jutro. Dva velika, otvorena prozora sa bijelim, pomaknutim gardinama bacala su u sobu obilje sunca. U stabalju pjevale ptice, a negdje blizo zakriči naglo nekakav uzrujani patak: pa-pa-pa. A u neodređenoj daljini čuje se zvonko struganje pilane: metal zahuji čitavu skalu tonova, a onda ječi. I to se monotono ponavljalo.

Njeno lice živi u svakom nervu. Odlučno i otvoreno uzbuđenje prati njene riječi. Ruke su mirne, a glava katkad zadrhtne. Oči, modre i ponešto omaglene, kao mliječno staklo, dok govori, stoje većinom poluotvorene, tek se pri malko jačem akcentu otvore i gledaju ravno u njegove. Ne izazovno ili drsko, ali ni čedno ili pokajno. Neki mir i široko pouzdanje pune njen pogled.

On je čekao da ona nastavi. Stanka je bila duga. Par časaka. Ali on nije pokazivao nikakve nestrpljivosti. Samo je pomalo cupkao vunu iz naslonjača, na kom je sjedio, kako se to već čini: nesvijesno i nenamjerno. Najzad ona počne:

– I sad sam uvjerena, da se ne ćeš začuditi, kad ti priznam, da sam sinoć bila kod njega. Za to sam i otišla jučer u grad, prvi put nakon dvije godine, što sam pošla za te. Rekla sam ti da me pustiš k majci i ti si me pustio. A u prvi čas nisam ni mislila na to, da bi k njemu otišla, samo mi je onako nešto potsvijesno govorilo, da bi ga možda mogla vidjeti. Ali čim sam ušla u vlak, odmah mi je bilo jasno da idem k njemu. Nisam više mislila ni na majku ni na sestre. Samo on je zaokupio sve moje osjećaje. Satovi u kupeju bili su bezkonačno dugi. Pitala sam se neprestano, hoću li ga naći. Znala sam doduše, da je predvečer kod kuće, al može biti da je na putu ili gdje za poslom. Onda mi je bilo žao, što mu nisam javila svoj dolazak. Kada je vlak stigao u grad, pošla sam ravno k njemu. Kao slijepa, kao luda prolazila sam ulicama ne obazirući se ni na što. K njemu! – K njemu! – Nek me ponovo uzme u svoje ruke kao nekada! Nek učini od mene, šta ga volja! Jer, na koncu konca, ja sam još uvijek njegova, u meni se nije ništa promijenilo, u meni je još uvijek kao u onaj prvi dan, kad me je poveo u svoj stan i rekao: – Vidiš, tebe ljubim! Samo tebe i nikoga više. Tebe u sve vijeke. Amen! – Neka daleka misao bunila se u meni i šaptala mi, da si ti moj muž, i da činim nešto, što je krivo. Ali ta misao bijaše tako blijeda, tanka, tanka kao nit paučine, što se drži dvaju debelih stabala. I nisam se ni zapitala, šta će biti poslije i hoću li se uopće više k tebi vraćati. Jedno jedino življaše u mojoj duši: – Pa ti si njegova! Ničija nego njegova!

Ona zamukne. On je, dok je govorila, kao blijeda statua gledao u nju bez velikih promjena u fizionomiji. Samo se lijeva obrva nervozno dizala i spuštala, dok konačno nije ostala dignuta u grčevito napetom luku. Oko usana mala ironična crta, ali jedva primjetljiva. Desna se ruka držala čvrsto za ćošak stola, ali bez ikakva drhtaja.

Vani je vjetar nenadno udario kroz krošnje i lišće je snažno zašumilo. I bijele se gardine malko nadule. Inače nikakvih glasova. Ona je okrenula lice prama prozoru. Puno svijetlo sunčanoga dana pojačalo je njen uzbuđeni izraz. A u očima joj igrao refleks. Skoro kao da su dva mala ogledalca. Nemirne ruke, od kojih je jedna stiskala malu maramicu, prilazile su sad preko kose sad preko koljena sad preko usta.

Najzad on zapita:

– Šta si radila kod njega?

– Začudio se, kad me je vidio. Mislio je u prvi mah, da sam pobjegla od tebe. I skoro da mu na njegovo pitanje nisam odgovorila:

– Otišla sam i više se ne ću vraćati. – Al njegov prijem bijaše nekako nesrdačan i oprezan, pa sam samo rekla: – Došla sam da te vidim! – Na to me je ispitivao, kako mi je i jesam li sretna i onda je primijetio, kako nisam smjela dolaziti. Al ja sam mu rekla: – Kako možeš tako govoriti, kad vidiš da sam došla. Došla k tebi! Nakon dvije godine lude čežnje! Uzmi me, jer ja sam samo tvoja! –

– I vikala sam očajnim glasom čekajući, da će se dići njegove ruke i obujmiti me i uzeti u naručaj. A one su ostale nepomične. Kao da sam mu najtuđija žena. Kao da stojim pred kakvim hladnim i poslovnim čovjekom, a ne pred gospodarom moje mladosti.

– Ta to sam ja, to sam ja! – uvjeravala sam ga – ja, koja se nisam nimalo promijenila, koja te evo tražim i zovem kao što sam ti bila onda obećala, kad su nas rastavili jedno od drugoga! Uzmi me i ne daj me! – Da, upravo sam mu tako rekla: – Uzmi me i ne daj me!

Pauza. Vjetar je šumio u stabalju pred prozorima. Nekakvo pseto je lajalo kraj kuće, valjda pas čuvar u avliji. Čuo se i nerazumljiv razgovor. A pilana je zujila u reskom ritmu.

– A dalje?

– Dalje, dalje… da, zar to nije dosta? To jest ne. On se onda digao, prošao rukom preko moje kose i rekao mi, da me jednako voli kao nekada, ali ne će da iz mene učini brakolomku i ljubovcu. Kao da ja to nisam bila već onim časom kad sam zakucala na njegova vrata! Kao da to nije svejedno! Ja sam to htjela da budem. I ništa ne mari, ako me se on nije htio dotaći, ako me je zamolio da odem iz njegova stana, i da više ne dolazim. Ja sam u ono nekoliko trenutaka bila njegova svojim tijelom i svojom dušom. On me doduše nije uzeo, ali ja sam se dala. Čitava. I eto: to ti moram reći, to moraš znati! Ja znam, da ćeš me potjerati, pa kako i ne bi! I ja ću otići, al k njemu više nikada. Više nikada.

Njena glava pade na podlakticu. Ramena su se trzala od jecanja. On se približi k njoj. Miran, preobražen, čovječan. Svetačkim izrazom dobrote gledaše u ono zgrčeno stvorenje, što je jecalo. Znao je, da je to bila posljednja kušnja. Znao je, da on tu nije ni muž ni sudac, nego ljekar, ispovjednik.

I podiže svoju ruku na njenu glavu. Prsti su drhtali spuštajući se. Onda uroniše u bogatstvo kose i dotakoše malu okruglu glavu, koja je pomalo prezala od jecanja.

– Ti ne treba da ideš odavle. Ovo je tvoja kuća. Tvoje je mjesto uza me. Dobro je, da je tako: sad vidiš da tamo nema više ništa.

Al ona se naglo trgne i pogleda ga:

– Ne, ne, ti ne znaš sve! Jer ja ti moram sve reći.

– Pa reci, reci. Nemoj mi ništa sakriti.

Ona malko počeka, a onda se odluči:

– Na polasku sam pristupila k njemu i otkrila svoje srce. I rekla sam: – Poljubi me u srce. On se prignuo i poljubio me usred golih prsiju.

Na te riječi stisnuše se njegova usta. Lijeva se obrva ponovo diže i zgrči, a kratak trzaj prođe kroz njegove ruke. Al malo zatim opet se razmekša njegov izraz, tih posmijeh preleti nad usnama. I reče:

– Ubogo srce! I zaslužilo je!

U njegovu glasu bilo je neizmjerno svijetla i dobrote kao u mlazu onoga sunca, što se kroz prozore prosipalo u sobu.

Vijenac, 1923.