Za kitnjastu goru čarnu
Zamaklo je sunce zlato;
Sumrak se je blijedim rukam
Izbi mi za stijene hvato.
S briga tešku ja sam glavu
Spustio na vruće dlane;
Misli su se redom krale
U prošaste sretne dane…
Nuto mraku iz dubina
Izronilo lice blijedo…
Oči crne… crni prami –
Kô da sam ih nekoć gledo!
“Što ćeš?” lanuh. “Za te davno
Minuli su zemski čari…
Ja se svijetom dalje patim –
Ako srce i krvari.
Svoju djecu privikavam
Na života istu borbu –
Hoću l’ zato možda steći
Tvoga blagog srca korbu?”
Ona bolno strese glavom,
U oku joj suza sine –
Pa se kao nesvjestice
Surva mraku u dubine…
Ja se trgoh… Bilo mi je,
Kao da sam na dnu lijesa,
Oko mene se talaso
Težak miris od cipresa.
Odgovori