Moj prozor prema ulici i ja,
zajedno doručkujemo.
Osuđeni na tihi krik,
svako jutro te zovemo.
Iz prazne postelje bježim.
Samotnom stolu prilazim.
Vruće pecivo režem,
i stolac ti primičem.
Sve se u lošu sliku
dobro uklapa.
Nož je tup za topli kruh,
a ruke ove slabe su od čekanja.
Nikako da zaborave
lik onoga koji ne dolazi.
Autor: Slavica Butković
Odgovori