Ratniče

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
nemoći dotaći taj mir u sebi?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
lutati od grada do grada,
od kuće do kuće,
od kontinenta do kontinenta?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
skupljati torbe kao jedine vjerodostojne pratioce života svoga?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
kad te ljudi dave već poslije tri minuta razgovora?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
biti marioneta koja igra pod ljudskom zlobom?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
pljuvati po svome da bi se dopao i upao u tu šatru životnu?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
kad ti svi okrenu leđa?

Znaš li kakav je osjećaj,
Ratniče,
čekati da sve prođe?

Ne znaš,
Ratniče,
jer si ti svoj mir tražio ubijajući mene.

Ne znaš,
Ratniče,
jer si ti svoje džepove punio pustošeći mene.

Ne znaš,
Ratniče,
jer si ti svoj ponos krpio pljujući po mom.

Ne znaš,
Ratniče,
jer si ti svoj ego dizao,
gazeći po mom.

Ne znaš,
Ratniče,
jer si ti mrzio sebe;
mrzeći mene.

Ne znaš
ratniče,
ali znam ja.

Ne mrzim te,
Prezirem te.

I znaš šta,
ratniče
ja ipak nekako dotaknem mir ovako,
a ti možda od savjesti nikako.

Autor: Indira Kušmić