Goranki Mališ u spomen
Pogledaj zeleni odsjaj procvjetale trave,
tek ovo ljeto je njeno…
I dok vrijeme sadašnje
biva otkucajem naše duše,
ona raste
postajući sijeno.
Goranka Mališ
Prije nego Ti je Saturn vlasi injem obojio u nedohod Ti si othodila.
Slapovi Tvoje kose šume u tuzi breza…
Na sjene Tvoga usuda prisjeća noćna jeza
u kući tišine gdje dobnik trenutje drhtaja kuca.
Znam, predraga, znam koliko Ti si me voljela,
Tvoj hadski onkrajni miris struji u puti metala,
srž duše svoje na dlanu Ti si mi dala,
moja te ohola jarost još uvijek nije preboljela.
Kao iz ruske bajke oči bijahu meke
u tronutoj, melankolnoj i bolnoj objavi svetačkih tmina,
za tobom žaluju jata gavranova i vrana,
u cvrčanju cikada smijeh Tvoj zri
crnom srsi misala.
Neka od lukavoga dušu Tvoju čuva
seraf što se prignu da Ti cjelov dade
iz zrnatog tla što cvjeta sinjim rajem.
Na obalu drugu Ti ode snene s ade
zagrlivši Harona mjesto tražene plaće.
Sjeti se, draga, ako piješ s Lete
i do Mnemosine nekad Ti mi svrati,
ako ne, tad ja ću pružajući stigme
u podzemlju Ti tvome modro vino dati.
U crkvi gdje kosti mrtvih buntovnika
rese kralježnice vriskova arkada
memento mori zbori mi na uho,
da ću u šuštanju lišća Tebe naći.
U zdusi omamnoj ludnice i šućmurastog duhana
mi smo skupa uzrasli k simbolu
umobolnog Boga što nam vida rane
onim zdravim dijelom tijela nam i duša.
Nebesa, umuknite! Moja duša plače
i ako su godovi moga srca dublji
ja spoznajem, nebo, da si taklo dušu
moju u srž srca,
u srs praznih ruku.
Puštam iz ruku prazninu i sinjim perom Ti pišem
opijelo tjelesnih sila koje u nebo jure.
Lucenarij je vječni svanuo Tvojoj tami,
Tvoje su snove olovne pozlatile uskrsne ure.
Pjev Tvoj, jeseni vilo, ognjem će šarenim prsnut,
poput fontane što lije avatare vatara
na nas što u ovkraju prosimo koricu kruha
pred kućama bogatih što nehajno troše sudbinu.
Smrt prati i mene, tihim me korakom slijedi,
iz borova noćnih u perivoju na lud život mi škilji.
Smeđe je zlato zablistalo ropstvom lijepe Danaje
i sada zarivam nokte u ilovaču što lijepi
i okiva moje tijelo, al znam da k Tebi ću doći.
Pramaljeće.
Buktaj mirna plama uzgori k visini
i moje se srce u spokojstvo slama,
a Ti sjediš kraj prijestolja vječnog ,
samome Bogu cjelov za mene možeš dati.
Nek uspomena bude Tvoje krasne kose
u mojoj urni zavazda sahranjena
sigurna od zala i od grubih sjena.
Čovještvo Tvoje sjaji u ferale,
u lanterne lije svetu iskru želje,
fenjerima blista u kristalnom zamku.
Praskozorje tkaje slutnju svih daljina,
na staklima rosa ili kiša laka
iščekuje krijes otajstvenog sunca
iskonskoga Slova,
vjekovječne Riječi.
Autor: Antun Dražen Bos
Odgovori