bebo, konačno si mogu priuštiti
da plešeš dok doručkujem
rekao si
sretan kao dijete tupkavši
žličicom obraze u ritmu
nabasat ćemo konačno na veliki plakat koji promovira
ključ koji ne prestaje biti ključ ni kad ga koristimo u vrtu
ili u svrhu partenogeneze
ili kad u svitanje njime na petit kekse razmazujemo
tužno što noću nasjedne na očne duplje unatoč žmirenju
noću me okupiraju tužnoće
al dobro je sve
ti rašutaš cjeloću boli i izvučeš
mir dodirujući usnama
pretjerano pažljivo kožu nabranu
dugogodišnjim bdjenjem
obećaš da ćemo imati ključ
mada: što će nam nešto univerzalno
ipak: bebo, konačno si mogu priuštiti
spavaj dalje
budi jutro
budi dijete
i budem
dočekamo doručak
plešem i dotičem se
cijela sam posuda sa svemirom u koju ujutro piškiš
svemiru u ljušturi kraljice nakon oslobođenja
manjka toksina
rekao si
gurkajući mi nosom pramen kose za uho
prostrujiš tako zelenilom moje psihe
postajem tek posuda s balansom, srećom i djetetom
nedugo nakon smiraja
počneš s nesvjesnim tupkanjem u ritmu
tren o svoje
tren o moje obraze
i budem svemir
Autor: Anamarija Mutić
Odgovori