S naših njiva struji miris žita zrela,
Što se nepregledno sjaje poput zlata –
A priča se širi od vlata do vlata
Kako nekoć tuda tekla krvca vrela!
S naših njiva bruji mladog momka frula,
Što na stijeni sjedi, u daljinu motri,
Ne će l’ gdjegod Sreću srca svog da smotri,
Svira – ne bi l’ glas mu vruće duše čula.
S naših njiva zveči zveket praporaca
i muk otegnuti ugojenog vola,
Dok uza nj ko vila djevojka koraca.
S naših njiva ječi pjesma naših ljudi,
Pjesma, što u duši jek slobode budi,
Pjesma, vijek što ori širom brijega, dola.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori