1.
Sanja je voljela razmišljati o prošlosti. I to najviše da bi si mogla predbacivati.
– Dok sam bila ružna, uvijek sam mislila da sve što mi treba je ljepota. – govorila je održavajući ravnotežu na šini željezničke pruge. – Mislila sam, kada bih se sutra ujutro probudila lijepa, mogla bih učiniti sve što poželim.
Kada je to rekla, na istoku je sijevnulo. Hodale smo prema zapadu, prema kolodvoru i gledale u krvavo nebo.
– Zapravo sam trebala tražiti hrabrost, a ne ljepotu.
Vjetar nam je udario u leđa. Ja sam se okrenula prema oblacima i hodala natraške neko vrijeme da mi vjetar puše u lice.
– Sanja – rekla sam ponovo okrenuvši leđa vjetru.
– Ne zovi me tako. – rekla je.
– Oprosti.. “Dreamy” draga … Kako si uspjela dobiti svoju ljepotu? …Što si dala za uzvrat?
– Što sam dala?
Osjetila sam kako me pogledala svojim smeđim, gotovo crvenim očima, pogledom ispod pramenova crne kose koju joj je vjetar nosio u lice. – Što sam dala…
Zagledala se prema kolodvoru što se približavao brzinom naših koraka.
– Zapravo… Nisam ništa dala. …Ako i jesam, ne mogu se sjetiti.
Gledala sam u naše noge kako ritmično i sinkronizirano rade velike korake s jedne drvene daske između šina, na drugu. Svako toliko bismo promašile dasku i zagazile na kamenje između.
– Rekli su mi ovako: sve što dobiješ moraš zaslužiti. Tako su mi rekli.
Pogledala sam je kroz pramenove svoje kose koju mi je vjetar nosio u lice: – To je najveće sranje koje sam ikada čula. Pa normalno da se sve mora zaslužiti. Koji kurac? Kakve su to sad gluposti?
– Reći ću ti ovako – Krvavo crvenilo na zapadu tamnilo je pod oblacima. – Evo što dajem. Svaki put kada se pogledam u ogledalo pomislim: pogledaj što imaš, a ne znaš to iskoristiti. Šteta što nitko ne vidi tu tvoju ljepotu.
Eto. To je moja cijena.
Pogledala sam je još jednom, na brzinu.
– Nestat će prije nego je uspijem iskoristiti. To je moja cijena.
Došle smo do napuštenog kolodvora i popele se na nogostup.
– Trebala si tražiti hrabrost.- rekla sam joj.
2.
Dok smo sjedile u zapuštenoj čekaonici, na žutim plastičnim sjedalicama bez naslona, vani je lupala kiša. Istok nas je potpuno zagrlio i više nije ostalo ništa krvi od Zapada.
– Hajdemo na krov. – rekla je Sanja. – Na kišu.
– Neću…
– Zašto ne?
– Mokro je.
Sanja je na brzinu prošla pogledom po čekaonici, ustala se i krenula prema stepenicama. Ja sam pričekala da se popne na terasu i tek onda krenula za njom. Dok sam došla do vrata koja su vodila na krov, Sanja je već sjedila na rubu zgrade, na betonu s kojeg se dolje, gravitacijski, slijevala voda. Ogromne kapi kiše udarale su u nju, oko nje, pa onda i na mene kad sam prošla kroz otvor nasilno otvorenih vrata. Sjela sam pokraj nje, u isti mlaz vode.
– Hoćeš da ja tebi ispričam nešto? – pitala sam je. Morala sam govoriti glasno da nadglasam pljusak u kojem smo se nalazile. Ona je zavukla ruku u torbu, mokru kao da je na dnu mora, izvadila limenku Coca Cole i rekla: – Ajde.
Uzela sam joj tu limenku iz ruke. Znala sam da će ona sebi uzeti drugu.
– Jučer me Valerija pitala da li sam ikada u životu bila istinski sretna. Potpuno sretna.
Sanja je izvukla malu bočicu Brandyja i otvorila je. – I?
Otvorila sam limenku Cole. Ako bih ikada mogla uživati u trenutku, to bi vjerojatno bio ovaj.
– Rekla sam da se ne sjećam.
Otpila sam gutljaj Cole i spustila limenku na beton. Tada sam se nasmijala. Sanja me pogledala, škiljeći, jer joj je ogromna kiša padala po trepavicama. I ona se nasmiješila. Samo što ja nisam mogla prestati. Hihotanje je preraslo u grohot, u sveopći smijeh, nalet plitke sreće, neobjašnjive potrebe za hahaha-ovima, za kratkim uzdasima i skakutanjem ramena.
Zacenula sam.
Smijala sam se toliko da se spustila na leđa, u vodu koja se cijedila dolje i glasno se smijala držeći se za trbuh, dok su krupne vodene vrpce padale po mom licu, ulazile mi u oči i nos, ulazile mi u otvorena usta. Pitam se kako se nisam utopila.
I tada sam vidjela.
Vidjela sam sebe, nasmiješenu, zavaljenu u sjedalo kabrioleta.
Smijeh je utihnuo i ja sam zatvorila usta da kiša više ne pada u njih. Gledala sam u tamno nebo, u oblake, u mrak koji je dolazio i dijamantne kapi koje hitaju prema meni.
Jednom smo Seattle i ja gledali film u kojem je glavna glumica ušla u nekakav Cadillac, kabriolet. Stavila je maramu na glavu i zavezala je ispod brade. Stavila je sunčane naočale na nos. U sljedećoj sceni jurila je cestom ispod koje se spuštala litica, pa pod liticom more.
Rekla sam tada Seattleu da me zanima taj osjećaj. Sloboda otvorene ceste, podignutog krova, marame na glavi i sunčanih naočala na nosu.
– Sanjala sam. – govorila sam u kišu. – Sanjala sam maramu na glavi, sunčane naočale na nosu i vožnju s otvorenim krovom.
– Prekini s tim. – čula sam Sanjin glas između tutnjave kapi.
Odjednom sam shvatila koliko mi je hladno.
Odjednom mi je zasmetalo što sam mokra.
Odjednom mi se učinilo da bih mogla skliznuti s krova zajedno sa svom tom vodom što se obrušavala dolje, gravitacijski, preko betonskih rubova kolodvorske zgrade.
– Hladno mi je. Hajdemo odavde. – rekla sam Sanji.
– Hajdemo. – odvrati ona.
3.
Petrov stan bio je previše topao.
Stajale smo tako, Sanja i ja, jedna do druge, dok se voda cijedila s nas na Petrov tepih. Stisnule smo se jedna uz drugu i same u sebe, osjećajući kako nam se mokra koža crveni od iznenadne topline Petrovog predsoblja. On je stajao pred nama s licem kao u ljutita oca.
– Ne mogu vjerovati. – rekao je.
Onda je Sanja, takva kakva jest, zakoračila u stan i sjela na kauč u dnevnoj sobi, odmah pokraj radijatora. Kada je sjela, začuo se mljackavi ”gnječ” spoja njene mokre robe i kože kauča.
– Ne može to tako. – rekao je Petar, zgranut Sanjinim činom. Okrenuo se prema meni. – Skini to mokro sa sebe.
I ja sam se počela skidati. Najprije jaknu – tešku od toliko kiše u njoj. Zatim majicu, mokru, iako je jaketa bila preko nje. Onda čizme, pa hlače. Petar me gledao kako se mučim s hlačama, pokušavajući održati ravnotežu na jednoj nozi, povlačeći ih preko koljena i stopala – tako preuske hlače na premokroj koži.
A što sam se više skidala, to mi je bilo toplije. Vrućina me je grlila i gušila. Uskoro je crvenilo preuzelo veći dio moje kože. Skidala sam se tako, pred Petrovim očima, dok nisam ostala u gaćicama i potkošulji. Oboje mokrima.
Podigla sam glavu da se susretnem s Petrovim pogledom. Imao je ozbiljan izraz lica, nepromijenjen od kad smo ušle u stan.
– Skini i to. – rekao je.
– Neću. – odgovorim.
Možda je sva toplina tako vrućeg stana zapravo dolazila iz Petrove sobe. Tako sam mislila dok sam gledala u vruće grotlo s desne strane hodnika, iz te lokve vode koja se ocijedila s mene na tepih.
A u toj sobi je, zamotana u deku, ležala Valerija. Spavala je.
Petar me i dalje nepromijenjeno gledao s rukama zataknutim na bokove.
– Reci, pišeš li još? – pitao me. Ja sam osjećala kako vrućina plazi uz moje tijelo.
Osjećala sam kako sam cijela crvena, tako izložena pred njega. A on je govorio poput nacističkog vojnika koji ispituje obnaženu Židovku, onu tek pristiglu u logor pa još uvijek ponosnu.
– Da.- rekla sam (još uvijek ponosnu…)
– Nazivaš li to još uvijek tipkanjem? – upita nepokolebljivo me gledajući u oči (nacistički vojnik).
– Molim?
– Pa svaki put kada bih te vidio kako pišeš i pitao što radiš, ti bi rekla ”tipkam”.
Nisam ništa odgovorila.
Petar je napravio samo jedan korak. On je bio dovoljan da mi bude sasvim blizu, toliko da mu osjetim dah.
A vrućina je bila sve gora i gora. Zamišljala sam sebe kako istrčavam vani, na kišu, onako gola i crvenokožna, samo da se rashladim.
– Udari ga nogom u jaja. – čula sam Sanjin sneni glas. Ležala je zavaljena na kauč, zatvorenih očiju.
– Neću. – odgovorim. – Spavaj tamo.
Mislim da je ona tada zaspala. Petar se na te riječi približio tik do mog uha
– Volim te gledati dok pišeš. – šapnuo mi je. – Volim te gledati dok se tako zadubiš u svoje rečenice.
Vrućina je bila crvena. Gutalo me samo grotlo paklenog ognja, uvlačilo me u treperavost vatrene maglice Petrove sobe.
– Hajde prekini s tim i dođi ovamo. – pakao je razbio Valerijin zov iz Petrove sobe. Valjda su je probudili naši glasovi.
Petar bez oklijevanja ode i sjedne pokraj nje, makne joj kosu s lica i poljubi negdje u čelo.
– Hajdemo spavati. – reče.
4.
Ovo je pričala Valerija (to je ljubavna priča, pa možete začepiti uši). Čula sam njen glas u nekom polusnu, dok nam se prikralo jutro. Sunce se probijalo kroz rolete ravno u sobu.
– Ništa me na svijetu nije tako spustilo na zemlju, kao vijest tog poslijepodneva.
Toliko me spustilo da sam čula tresak svog tijela od tlo i osjetila okus zemlje u ustima. Okus zemlje i osjećaj praznine.
(Ako je Sanja bila ona s kojom su varali, onda je Valerija bila ta koju su varali.
– On mi je sam rekao da se jebao s tom curom.
Rekao je da se prvi put dogodilo slučajno. Ona je došla, on nije bio trijezan i ona mu bila zgodna. A ja sam bila stotine kilometara udaljena. Rekao je ”da sam u trenutku kada je ona došla mogao odletjeti do tebe, to bih učinio”. Dakle, prvi puta je bilo tako. Prilika koju je uzeo jer ju je trebao. Drugi je put bio trijezan. Ona je opet bila u blizini, jednako zgodna kao i prije, a ja sam opet bila daleko…
Uglavnom.
Dogodilo se to nekoliko puta, tako mi je rekao.
Najgore je od svega što smo mi dvije duše, jednom razdvojene, ponovo umirene jedna pored druge.
To je i on znao. Rekao je da mu je bilo jasno što bi mogao izgubiti. Rekao je – što sam više bio s njom, više sam žudio za tobom. Što sam ju više imao, to sam te više trebao! Tako je rekao.
Teško je to.
Valerija je pričala mirno. Na pozornici praznog kazališta, u crnoj odjeći ispred crnog platna, sa samo jednim krugom svjetla što joj pada na lice, s tišinom između rečenica, prodornijom od njenog glasa. Tako je pričala.
– Teško je to.
Znala sam što će svi govoriti. Govorit će ”Valerija glupačo”, govorit će ”Valerija budalo” govorit će ”Fuj, muška svinja” govorit će ”Hajde, nije on jedini.”
Ali on jest jedini. Svi mi imamo svoje jedine, on je bio moj. Takav kakav jest. Vrlo jednostavno.
Sjećam se: – Zar da zbog svog ponosa izgubim jedinog?
– Još osjećam okus zemlje u ustima. – rekla je. – Okus zemlje i praznine. Sve što je bilo s nama do tada, izbrisalo se, sasvim nevažno i tako, tako maleno.
Sjećam se: Valerijin krug svjetla se smanjivao. Nestajao je sve dok nije ostao samo glas u praznoj prostoriji.
I okus zemlje.
– Trudna je, rekao mi je.
(Okus zemlje.)
Postat ću otac.
(Okus praznine.)
Morat ću je oženiti. Bar dok se dijete ne rodi. Dok ne poraste… Ne znam… zbog očinstva… Ne znam…’
Smiješno je kako odjednom postaneš druga žena. Odsad i zauvijek neka druga žena; duh iz prošlosti zbog kojeg njegovo dijete neće imati oca i majku koji se vole.
Tako je to ispričala Valerija.
Autor: Vlatka Basioli
Matino pravilo trojno: 30% autor u trećem čitanju x 30% (70%) urednik u prvom naletu jerbo za treći nema vremena = 51% salo. Ostalo 49% matrijala pa vidi bona što ćeš pržiš. Kao na primjer: Ja sam se okrenula prema oblacima = Okrenula sam se prema oblacima; S kojeg se dolje, gravitacijski, slijevala voda = S kojeg se slijevala voda; koja se cijedila dolje = koja se cijedila; Sve što je bilo s nama do tada, izbrisalo se, sasvim nevažno i tako, tako maleno = Sve što je bilo s nama prije, izbrisalo se. itd. I onda ona ponavljanja; odjednom, odjednom, pa odjednom pa izašlo na nos. Hrvatski jezik ima toliko dobrih riječi: iznenada, umah, kadli, iz cuga, itd. Ondak potezanje praznih pištolja, kao na pr. ono krvavo nebo. I najzad dosadni nadri-filozofski dijalozi dviju nakresanih karađoza dok šlapaju po željezničkim šinama. Dobra ona slika dok starija iz torbe vadi koka-kolu za mlađu hrnulu, a za sebe mikija s pravom stvari.