Seminar u Parizu

Nakon osam godina rada u državnoj službi Tvrtku se pružila prilika da otputuje na seminar u Pariz. Mukotrpne godine učenja francuskog napokon su se isplatile. U zavodu koji se bavi zaštitom obitelji i djece, socijalni radnik Tvrtko Paž bio je jedini sa znanjem francuskog dovoljnim za praćenje seminara o međunarodnoj trgovini ženama i djecom radi prostitucije. Budući da je politički bilo nužno poslati nekoga, Tvrtku je napokon pala sjekira u med.

U maloj obitelji Paž vladalo je radosno uzbuđenje. Tvrtkova supruga je već treći put provjeravala listu stvari koje treba spakirati, u čemu su je uporno ometala djeca. Iako su još bila premalena da bi shvatila važnost seminara u Parizu za jednog državnog službenika, osjećala su da se događa nešto bitno, u čemu pod svaku cijenu treba sudjelovati. Tvrtko je nadzirao pripreme i u glavi preračunavao iznose dnevnica, razmišljajući o poklonima koje treba donijeti iz Pariza.

U nedjelju ujutro odvezli su ga na aerodrom. Dok je odmahivao svojoj obitelji koja ga je pratila s terase za posjetitelje, učinilo mu se da mu žena pokušava mimikom poručiti da nikako ne zaboravi kupiti veliku lizalicu u obliku Eiffelovog tornja.

Eiffelov toranj ugledao je već prilikom slijetanja. Nakon što je avion izronio iz sloja oblaka, radeći završni krug pred slijetanje, u okviru njegovog prozora, mrk i veličanstven, pojavio se Pariz iz čijeg se središta uzdizala građevina koju je, za tjedan dana, trebalo pretvoriti u lizalicu i trijumfalno donijeti kući.

Smjestio se u hotelu na sjeveru Pariza, u blizini Moulin Rougea i četvrti Montmartre. Presvukao se, otuširao i izašao na ulice Pariza. Stajao je na trgu, ushićen činjenicom da se doista nalazi u Parizu – gradu svojih snova, i gledao u vrevu ljudi i automobila koji su prolazili oko njega, ravnodušni prema njegovim osjećajima. Uputio se besciljno u nepoznatom smjeru, vjerujući da su mu plan grada i znanje francuskog dovoljna garancija da se neće izgubiti.

Prolazio je ulicama koje su se, u nedjeljno proljetno predvečerje, punile ljudima. Polako se spuštao mrak, i svjetla neonskih reklama započela su svoju dominaciju na pročeljima zgrada. Posvuda naokolo radili su dućani i razni ulični prodavači palačinki i sendviča, kupovale su se karte za kino, otvarali su se restorani. Pariz je bio u potrazi za zabavom.

Nakon što je ispred sebe ugledao poznate konture crkve Sacre Coeur shvatio je da se nalazi na Montmartru. Nastavio je šetnju, i nakon nekoliko ulica našao se ispred velikog natpisa Pigalle. Ushićen što je bez turističkog vodiča uspio pronaći samo središte pariškog noćnog života, zaputio se tom ulicom.

Sex shopovi izmjenjivali su se sa striptiz-barovima i video salonima koji su mamili posjetitelje različitih seksualnih sklonosti. Tvrtko se zaustavio ispred jednog striptiz bara i nekoliko trenutaka promatrao fotografije koje su, kao u kazalištu, prizorima s predstava nastojale zainteresirati budućeg gledatelja. Neka mršava cura u kratkoj haljinici počela ga je pozivati. Tvrtko se pomalo zastidio – sjetio se da je, osim što je oženjen čovjek – u Parizu upravo zato da bi prisustvovao seminaru o borbi protiv zloupotrebe žena i djece radi prostitucije.

Vratio se na trg s kojeg je krenuo u svoju šetnju i osjetio glad. Sjetio se da je na Montmartru vidio cijeli niz zgodnih malih restorana koji su se upravo otvarali dok je prolazio pored njih. Zaključio je kako, bez obzira na ograničena sredstva, može sebi priuštiti poštenu večeru u Parizu.

Iako je još bilo prilično rano, restoran je bio pun. Ispred restorana skupina ljudi je čekala da se isprazni neko mjesto i veselo čavrljala. Čim je ušao u restoran zapljusnuo ga je zavodljivi zvuk male harmonike, koju je u jednom uglu rastezao mršavi svirač te žamor nezahvalne publike. U zraku su se miješali mirisi hrane i dima. Kako je bio sam, spretni konobar našao mu je mjesto smjestivši ga za minijaturni stol u kutu restorana. Pomno je proučio jelovnik vodeći računa o svojim oskudnim sredstvima. Odlučio se naposljetku za menu u iznosu od osamdeset franaka koji je uključivao predjelo, glavno jelo i desert. Nakon kraćeg oklijevanja gozbi je pridodao i malu buteljku Bordeauxa vrijednu pedeset franaka.

Dok je na zamamne kriške francuskog kruha mazao svoje predjelo i pijuckao Bordeaux shvatio je da je restoran specijaliziran za jela tipa društvene igre koja gosti sami dovršavaju na licu mjesta umačući male komadiće topljenog sira u razne umake ili pržeći meso u vrelom ulju ili na malim plinskim roštiljima. Shvatio je, osim toga, da većinu gostiju čine homoseksualci.

Osjećaj neugode koji ga je na tren obuzeo blijedio je polako s drugom čašom Bordeauxa i prvim zalogajima krepkog Boeuf Bourguignona. Uostalom bio je u Parizu, a ne doma. Polako ga je obuzimala nekakva blažena ravnodušnost i drskost. Pariz je Pariz – grad umjetnika i ljubavnika, slikara i pisaca, pedera i drolji, a ne državnih službenika. Glavni grad Francuske i prijestolnica grijeha. Zašto bi ga pomisao da večera s pederima trebala uznemiravati? Uostalom tu je bilo i žena. Negdje, iz zaboravljene srednjoškolske lektire odjednom su se probili Baudelaireovi stihovi: “Lupeži i drolje zabavljaju bolje neg’ što sitne duše i pojmit’ mogu!”

Točao je kruh po ostacima umaka i pio treću čašu lutajući pogledom po restoranu. Pogled mu se zaustavio na nekoj reprodukciji starog plakata Moulin Rougea. Sjetio se ulice i striptiz bara u njoj. “Drolje zabavljaju bolje”, složio je malu rimu ponosan na sebe. U glavi se rađao smion plan. Dok je jeo desert i pio posljednje gutljaje svog Bordeauxa razradio je taktiku. Spustite će se ulicom ravno, sve do zgrade s natpisom Pigalle. Produžit će ulicom i pažljivo proučiti ponudu. Odabrat će jedan od lokala i priuštiti sebi malu predstavu. Činilo mu se da je vidio da ulaznica košta sto franaka. Uz malo štednje sljedećih nekoliko dana ta suma ga sigurno neće financijski upropastiti.

Počelo je sjajno. Već u prvom teatru, još dok je, hineći nezainteresiranost, gledao isječke s predstava, pristupio mu je simpatični vlasnik i velikodušno ponudio ulaznicu u pola cijene i whiskey na račun kuće. Razgovarali su na francuskom i odlično mu je išlo.

– Dakle, za vas šezdeset. I whiskey na račun kuće. Dogovoreno?
– Ono što bih ja želio znati je to kakav vi program nudite tamo unutra?
– Ooo, razni programi, ima malo plesa, malo striptiza. Svakih deset minuta striptiz. Imamo i privatne odjeljke. Šampanjac.
– Hmmm, čini mi se da sam zainteresiran za program. Znači cijena je šezdeset franaka?
– I whiskey, mladiću, na račun kuće. Vi ste stranac? Odakle dolazite?
– Ja sam…..hm..Talijan.
– (na talijanskom) Oooo, lijepa Italija. Kako ste? Što ima novo kod vas? Kako je u Rimu?
– ….
– (na francuskom) Dobro, dobro. – rekao je očinski vlasnik Tvrtku, poštujući njegovu privatnost i ne želeći ga dalje tjerati u laž. Taj postupak slomio je i posljednju nedoumicu. Tvrtko je platio ulaznicu, i vlasnik ga je brižno uveo unutra.

Mjesto je bilo u polumraku. Iznad praznog podija okretalo se neonsko brodsko kormilo, mijenjajući boje. Oko podija nalazile su se odjeljci s crvenim plišanim trosjedima i mali stolovi. Bilo je prazno.

– Evo, ovdje je jedan gospodin. Gospodin je vrlo elegantan i odlično govori francuski, predstavio je vlasnik Tvrtka gospođi zaduženoj za šank Tvrtko se ogledao u ogledalu. U sportskoj jakni i tenisicama nije izgledao elegantno, činilo mu se. No očito se varao. Bit će zato što je sebe uvijek podcjenjivao, pomislio je.

Gospođa, želeći ugoditi važnom gostu, primila ga je za ruku i posjela na jedan trosjed.
– Gdje bih mogao odložiti svoju jaknu? pitao je Tvrtko pristojno.
– Gospodin pije whiskey, naznačio je važno vlasnik kazališta.
– Za gospodina, dakle, whiskey. Neka se gospodin samo raskomoti. Gospodinova jakna. Evo, neka gospodin sjedne.

Tvrtko je sjedio i gledao u prazni podij. Lagano je pijuckao whiskey iz velike čaše, s puno leda i iščekivao. Bio je vrlo zadovoljan sobom.

Dok je čekao da predstava na pozornici napokon počne, prišla mu je zgodna mlada crnkinja i ponudila se da mu pravi društvo. Premda je očekivao da je takvo što moguće, činjenica da se to doista dogodilo zatekla ga je nespremnog. I već kad se spremao na obrambeni nastup, ona je sjela pored njega i znalački ga pogladila po nozi.

– Mogu li popiti piće s tobom?
– Paaa, da, da, piće može. Odnekud se stvorila gospođa sa šanka i Tvrtko je hrabro naručio piće. Nije bilo potrebno precizirati narudžbu. Gospođa je očito znala navike mlade dame pa joj je donijela neku zelenu tekućinu u visokoj čaši.

– Kako se zoveš?
– Molim?…Buka je!
– Dođi, sjedni dalje, tako. Tu. Kako se zoveš?
– Ja sam Tvrtko, drago mi je – a Vi?
– Sandra.
– Vi ste iz Pariza Sandra? – vješto je vodio konverzaciju Tvrtko.
– Živim u Parizu, ali sam iz Senegala.
– Sandra iz Senegala.
– Kako si rekao da se zoveš?
– Tvrtko. T-v-r…
– Imaš li neko drugo ime?
– Paaa, Paž.
– Pa!?..- gledala ga je zbunjeno
– Dobro – Tvrtko je napokon shvatio da se ponaša kao idiot – ja sam, dakle, Joe.
– Žooo, kako ti se sviđa Pariz?
– Jako mi se sviđa – reče Tvrtko i pomisli kako je mogao reći da se zove Mate, kao njegov šef kojeg je iskreno mrzio. To bi bilo sjajno – biti ravnatelj Mate u bordelu u Parizu. Da bar ima njegovu podsjetnicu s pleterom. Sa zadovoljstvom bi je poklonio Sandri. Ovako bio je samo Joe.
– Čime se baviš, Žo?
– Ja sam socijalni radnik.
– Štoo?
– Službenik.
– Daa, to je jako dobra profesija. Oženjen si?
– Nnne, ovaj da, mislim nisam.
– Koliko si dugo u Parizu.
– Danas sam došao.
– Došao si danas i tražiš malo zabave. Je li? Žo, znaš, mi imamo ovdje i privatne prostorije. Tamo je tiše. I …ljepše….
– Ne znam, doista ne znam…
– Žo, hoćeš li me ponuditi šampanjcem?
– Ja, mislim, da ne bih želio ići u privatne prostorije. Ja bih želio gledati predstavu ovdje.
– I ovdje nam može biti lijepo. Uz šampanjac Žo.
– ….Možda, mislim, imaju li ovdje vina, ja ne volim šampanjac.
– Koga imaju?
– Vina.
– Valjda. Pitaj, Žo. I traži još jedno piće za mene…

Pitao je. Gospođa sa šanka donijela je piće za Sandru, još jedan whiskey na račun kuće, i vrlo ljubazno pokazala cjenik vina. Butelja vina koštala je 800 franaka, što je kod Žoa izazvalo nelagodu. Odmah je odbacio mogućnost da Sandru počasti vinom. Srećom, mislio je, whiskey je na račun kuće, a Sandrino piće ne može koštati više od… maksimalno sto franaka, tješio se Žo.

Dok je u glavi računao, konverzacija između Sandre i njega je zamrla. Sandra je vrlo brzo popila svoje piće i lagano počela zijevati.
– Umorni ste – susretljivo je primijetio Žo.
– Ali uz šampanjac ja živnem. Smijem se i veselim. Onda Žo (pogladila ga je po licu) što kažeš?
– Nnee, preskupo je. Radije bih samo gledao predstavu.

Njegova izjava bila je pomalo deplasirana, jer se u tom trenutku na pozornici ništa nije događalo. Samo se neonsko brodsko kormilo okretalo i mijenjalo boje.

– Žo, mislim da ću te ostaviti. – rekla se Sandra ozbiljno – Nema šampanjca nema zabave. – zaključila je i lagano se udaljila od stola.

Njegovo raspoloženje više nije bilo na visini. Osjećao se pomalo glupo, pijuckajući viski i buljeći u praznu pozornicu. Napokon se pojavila neka debela ženska i počela se svlačiti. Tek što je otkrila grudi, što je neznatno oraspoložilo Tvrtka, nestala je s pozornice. Ponovo je buljio u brodsko kormilo. Odjednom se ispred njega stvorila gospođa sa šanka. Malom svjetiljkom osvijetlila je račun, nakon čega je Tvrtku (više nije bilo potrebe da bude Žo) umalo pozlilo. Svako Sandrino piće koštalo je 500 franaka, te još 100 franaka za cigarete.
– Aaali, ja …ja nisam imao cigarete! – pokušao je Tvrtko osporiti dio računa.
– Cigarete su za gospođicu. – objasnila je tražbinu ljubazna gospođa sa šanka.

Teškom mukom platio je račun. Vidjevši da je njegov gost sam i neraspoložen, vlasnik je osobno došao, noseći u ruci novu čašu whiskeya na račun kuće, do njegovog stola. Očinski mu je stavio ruku na rame.

– Čuj me prijatelju – progovorio je na engleskom.
– Ja ne govorim engleski, ja sam Talijan – pobunio se Tvrtko ne engleskom – Ja govorim samo francuski – pojasnio je vlasniku na francuskom.
– Oprostite, oprostite, nego mladi čovječe (sada na francuskom) ako ti se ne sviđaju crnkinje imamo mi i drugih djevojaka.
– Ne. Ja želim gledati predstavu. Neću drugu djevojku. – odlučno je odgovorio Tvrtko. Dok su razgovarali na pozornicu se popela Sandra. Poput neke mačke izvijala se oko šipke.
– Ja nemam više novaca. – uvrijeđeno je vlasniku skrenuo pažnju na činjenicu da su ga upravo besramno orobili.
– O, mi primamo i kartice. Dajemo kredit. Ima puno mogućnosti, mladiću.
– Ne, ne i ne. Ja samo želim gledati predstavu!
– Znate, prijatelju, mogu vas odvesti na mjesto gdje ćete vidjeti pravu predstavu. Žena sa ženom, žena s tri muškarca, dvije žene sa zmijom. Uživo. Jedino mjesto u Parizu.
– Ja, mislim, ne..
– Za samo još 300 franaka. Dva sata bez prekida.
– Ja imam još samo 200 franaka – bio je iskren Tvrtko.
– Dogovoreno. Za vas 200. Čekam vas na izlazu.

Tvrtko je ponovo ostao sam, s brodskim kormilom ispred sebe. Sandra je sišla s pozornice i zavukla se s nekim tipom u separe. Gospođa sa šanka nosila im je šampanjac. Tvrtko je tužno gledao za njom, pio whiskey i skupljao hrabrost.

Odluku je donio motiviran činjenicom da je već previše novaca investirao u večerašnji provod bez uočljivog rezultata. Krenuo je, dakle, odlučno prema vlasniku, koji ga je već čekao s njegovom jaknom u ruci. Kao što je i red kada ugledni gost odlazi, gospođa sa šanka pridržala mu je jaknu uz puno komplimenata na njegov račun. Dok se oblačio pored njega je, odlazeći u nepoznatom pravcu, prošla Sandra, vodeći za sobom novog poznanika iz separea.

Izašli su iz lokala i uputili se, u pratnji još jednog čovjeka, ulicom. Već nakon nekoliko metara skrenuli su u jednu pokrajnju i mračnu ulicu, i uputili se prema veži jedne napuštene i ruševne zgrade. Onaj drugi išao je naprijed. Došavši do samog ulaza okrenuo se i mahnuo Tvrtku da ga slijedi. Nešto u tom pokretu uplašilo je Tvrtka i obuzela ga je panika.
-Oni misle da ja imam još novaca, žele me opljačkati, a možda i ubiti – pomislio je. U tom trenutku vidio je sebe kako pluta po Seini. Nepoznati leš u Seini, mali naslov u novinama. Hrvatski državni službenik umoren u Parizu pod nerazjašnjenim okolnostima, nešto veći naslov nakon nekoliko dana u domaćem tisku. Neutješan plač žene. Sprovod o državnom trošku.

Okrenuo se prema vlasniku bordela koji je išao iza njega i rekao:
– Ja idem…
– Ali…- vlasnik ga je pokušao zadržati.

Tvrtko nije dočekao kraj rečenice. Okrenuo se, u prolazu odgurnuo vlasnika, i mahnito se dao u bijeg.
– Luđak, koji luđak – čuo je glas iza sebe.

Trčao je koliko mu je njegova loša kondicija dopuštala, ne razmišljajući kuda. Kada je već izgubio snagu, nastavio je hodati. Zaustavio se tek kad je ugledao Moulin Rouge. Stao je i poput progonjene zvijeri gledao oko sebe. Ništa se neobično nije događalo. Ulica je već bila prilično opustjela i ljudi su nezainteresirano prolazili pored njega. Gledao je u Moulin Rouge ispred sebe. Legendarni mlin izgledao mu je malen i tužan.

Vratio se u hotel, svukao i otišao masturbirati pod tuš, u nadi da će mu ta aktivnost pomoći da savlada očaj i frustraciju koji su ga obuzeli. Pokušao je misliti na Sandru kako se vrti oko šipke, ali izdajnički glas mu je ponavljao:

– Drkanje za tisuću franaka, drkanje za tisuću franaka, drkanje za…
Legao je u krevet s dubokim osjećajem grižnje savjesti, misleći na ženu, Eiffelov toranj i djecu. Zaspao je teškim snom, u kojem su ga do pred jutro proganjali svodnici i kurve.

Ujutro za doručkom gledao je ispod oka ljude oko sebe, plašeći da ti nepoznati gosti hotela znaju gdje je noćas bio i što je radio. Već kad je skoro uspio otjerati taj nerazumni strah, u salu je ušao upravo Sandrin poznanik iz separea kojeg je, njemu ispred nosa, odvela u privatne prostorije. Namirisan, svjež i odmoran sjeo je za stol i počeo jesti s velikim apetitom. Očito je negdje potrošio puno kalorija, mislio je ojađeni Tvrtko.

Kasnije istog jutra Tvrtku je zadan konačni udarac. Taj tip, ne samo da je bio u istom hotelu kao on, već je sudjelovao i na istom seminaru. Štoviše, držao je uvodnu riječ i svi su mu, osim Tvrtka, pljeskali. Pravedni gnjev rastao je u njemu, mislio je kako bi trebalo ustati i glasno reći:
– Ovaj čovjek ovdje, on je hulja i gad koji obilazi bordele!

Umjesto toga, Tvrtko je mirno dočekao kraj prvog dana seminara. Poslijepodne, dok se podzemnom željeznicom vraćao u hotel, u njemu je rasla nova odlučnost. Stisnuo je zube i pomislio:
– Ne, to neće tako završiti. Štedjet ću do kraja boravka u Parizu, jest ću samo za doručak i ništa, osim lizalice, neću kupiti. Ostat će mi još 500 franaka. Uzet ću ih zadnju večer, otići tamo, i pitati ga. Ne, ne on će se meni prvi obratiti, nuditi svoju prokletu predstavu. A ja, ja ću mu oštro i hladno reći – stari imam 500 franaka i želim da mi Sandra puši kurac, i to bez šampanjca. Pristat će sigurno, uostalom ja na to imam pravo, ja sam to već platio!

Autor: Domagoj Maričić