I sinoć sam opet zalomio, što ću… Doma ionako nemam što radit’. Ona moja samo rinta, namrgođena, uzdiše, cijelo vrijeme se obraća malom; vidiš, sine, kako mama puno radi. Kad budeš velik i nađeš si ženu moraš joj pomoć’, jel’ vidiš kako je meni, sve moram sama, dok tvoj tata… Tu odmahne glavom, okrene očima i pokaže u mom smjeru, kao da kaže: vidi ovu ništariju, nikakve koristi od njega, strašno! Postaje nepodnošljivo pa sam odlučio bježat’ – tamo gdje sam uvijek dobrodošao, gdje me nagrade osmijehom, pažnjom, poljupcem… Ima tu i onih stvari zbog kojih bih mogao sve napustit’, i nju i malog.
Ali ipak nisam takav, moj mali miš me treba, kad se vratim doma dočeka me onim svojim musavim ručicama i dugo grli i stišće, ma sve bih dao za njega, dok ona…
Nekad je bila moja kraljica, sve moje. U danima najveće tuge i boli, kad sam doticao dno, bila je moj svjetionik, svjetlo koje me dočekivalo s dugih putovanja, govorio sam joj to, smijala se i hrlila mi u zagrljaj. U vrijeme naše sreće jedina je znala kako smiriti orkanske bure i prijeteće oluje moje duše, svojom snagom sve nas bodrila i davala nam snagu, ali sada…
Pretvorila se u debelu, opaku medvjedicu, u gomilu sala punu pritajenog bijesa koji šiklja iz njenih malih, ledenih očiju. Sve je na njoj smiješno, groteskno; te zaflekane prnje kojima nespretno baulja po kuhinji, prastare debele čarapetine ispod olinjalih papuča, njene bapske gaće bez lastika koje ponosno razgrće na sušilo, sve! Ni ne sjećam se kad se zadnji put nasmijala ili obradovala bilo čemu, ta smiješna žena koja nijednog muškarca na svijetu više ničim ne može privući.
Što sam uopće vidio u njoj, u toj bezličnoj masi punoj ravnodušne, priglupe pojave, što?
Nije čak u stanju ni malom pomoć’ oko zadaće, strane jezike nikad nije ni učila, a o knjigama ili slikarstvu da i ne govorimo… O svemu tome satima mogu razgovarati sa malom Natašom, ili Ljiljom – ljupkim curama vižljastih tijela, naglašenog smisla za humor. Ali o njima drugi put…
Kažem, sinoć sam pošteno zalomio. Glava mi puca, tijelo se umorno vuče stepenicama, ali duša pjeva. Koja noć! Za pamtiti. Još samo da se neopaženo provučem u sobu.
Ulazim u stan. Nema mirisa kuhane hrane. Čudno. Obično sve bazdi po fritulama ili palačinkama, ali sad’ ne. Ionako nisam gladan. Nečujno zaključam i tiho se uputim u kupaonicu. Čudan osjećaj. Palim malo svjetlo i gledam na sat – dva iza ponoći. Valjda spavaju.
Lagano se umijem i operem ruke, na vratu se još osjeti jak miris parfema. Otvaram vrata spavaće, pa dječje sobe. Nema ih! Njen ormar je napola ispražnjen. Odlazim u kuhinju, sve je oprano, čisto, frižider gotovo prazan. Gdje li su? Možda kod njene matere, ma ne… Stara je u toplicama. Čudno.
Prilazim stolu, na sredini ugledam papir na crte, istrgnut iz bilježnice. Na sredini velikim slovima piše: FAK YU!
Autor: Snježana Šamanić
Dug je put od “O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove …” do “FAK YU!”, negdje traje godinu, negdje četrdeset. Eh, žene, žene držite se švalera da ostanete u formi! inače ćete nad fritulama i palačinkama cmizdriti Ebem ti, mene lude, zašto sam se udala? Ništa vam neće faliti, ionako muževi tovari saznaju zadnji, ako ikada. Nego, bona, zbrzaš priču, malo dodaj u čorbu papra, soli, ljute paprike, zafrika da ne ispadne cabrena. Mogli su i Kozarac i Kolar zbrzati čobanac i balzamaču, ali nisu. Znali su majstori kaj delaju.