Boljelo je. Poput tisuću sićušnih iglica koje su svoj oštar vrh zarile pod ionako mi već izgrižene i zubima izmućene nokte, boljelo je. Oštra se senzacija tako olako manifestirala na mom lijevom zapešću i kao gonjena zvjerka se rastrčala u kojem je god pravcu mogla. Kao njezine najbliže žrtve, prsti su u sekundi protrnuli, ukočili se na trenutak i ponovno omamljeno vratili u svoj početni položaj. Nakon što je bol shvatila da nema nikakve budućnosti na koščatim mi ekstenzijama šake, samo je ponovno prohujala njima do ramena, paralizirajući svaku stanicu koja joj se našla na putu. Od ramena krenula je prema glavi zacrnjujući mi do tad bistar pogled, no opet tek toliko proračunato da bih vidjela i osjetila toplu gustu tekućinu kako curi na tek očišćene kupaonske pločice. Sluh je također ostao netaknut, tek uzdrman nadolazećom prijetnjom. Veliki podni sat u dnevnom boravku je, ako je moja procjena u tom stanju bunila bila iole točna, upravo otkucao 11 sati navečer.
“Odlično”, rekoh samoj sebi, pomišljajući kako je djelo ipak bilo učinjeno na željeni datum. Koliko ga je teško bilo pomno osmisliti i uvjeriti samu sebe na ispravnost njegove nakane, toliko ga je teško bilo i dovesti u zbilju. Oh koliko sam samo odugovlačila! A zašto, zbog straha, nesigurnosti u iskonski ljudski nagon? Ili možda zbog nedostatka vjere u vlastitu sposobnost i snagu kako duha, tako i desne ruke na koju je pala najveća zadaća? Voljela bih znati odgovor na to pitanje, no sumnjam da ću ikada spoznati pravu namjeru vlastita odgađanja. No bilo kako bilo, plan je ipak bio proveden (ako smo vlakovođama kadri oprostiti mala zakašnjenja i ostaviti ih na životu, zasigurno ćemo i stvar ovolike veličine gledati bar malo blagonaklono).
S tom je mišlju bol napustila glavu i ponovno krenula prema vratu. Prošetala je desnom rukom, rastvarajući njenu šaku i izbacujući iz nje malenu oštricu natopljenu svježom krvlju. Izgledom toliko mala, čak bih se na trenutak usudila reći i nevina, a opet puna skrivene snage. Duga tek par neznatnih centimetara, bez imalo uzmicanja napravila je rez nekoliko puta veći od nje same. Ako bih jednu stvar mogla uzeti sa sobom u Zagrobni život (pretpostavimo zbog smisla priče da takvo što uopće postoji, no i sama sam svjesna potencijalne nebuloznosti vlastite izjave), uzela bih upravo tu oštricu. Zanimljivo kako je taj komad metala svoj konačan oblik poprimio s potpuno drugom namjenom, da “uljepša” žensku kožu otklanjajući prirodom joj dani rožnati pokrov. Umjesto da ruku ili eventualno što drugo učini glatkim i ugodnim na dodir, odlučnim je vodstvom meni učinila potpuno suprotno. Od netaknute kože napravila je razdor, otvorila vene i načela vrata u jedan potpuno drugi svijet; u moju unutrašnjost.
Sada tek jedan rez, s malo bih ga rada vrlo lako mogla proširiti na cijelo tijelo. Uz pomoć moje nove pratilje, potegnula bih ga sve do stopala i otvorila se na jedan potpuno nov način, spoznala samu sebe kako bi drugi tek sanjati mogli. Opipala bih svoja pluća, kako se šire, svakim novih udahom graciozno podižu i opet sramežljivo vraćaju u smežuranu nakupinu tvari. Izvukla bih sve žile i živce i omotala ih oko vrata, možda tako završavajući započet čin. Ili bih nježno dotakla srce, oprezno ga izvadila samo kako bih ga mogla smožditi jednim oštrim pokretom šake. Mogla bih otvoriti i želudac, okupati se u njegovoj kiselini i uživati polaganu agoniju dok lagani vrisci ispunjavaju svaki kutak prostorije. Ili bih samo stala pred ogledalo. Da, upravo to bih napravila! Stala bih pred veliku staklenu površinu što seže od poda do stropa i promotrila svaki komadić svoga bića. Vrlo se vjerojatno ne bih prepoznala bez vanjskog melaninskog omotača, no smeđe bi mi prodorne oči ostale iste. Bez kapaka bi mentalno secirale i proučavale, zamišljale koliko bi duboko u samu sebe mogla kopati, koliko bih toga mogla podnijeti do konačnog kolapsa.
Odista mi je dobro poslužila ta mala oštrica, sada samo ležeći na podu bez nekog pretjeranog značaja. Kako ju je emocionalna bol natjerala među već toliko blijede prste, tako ju je ona fizička vratila u vrtlog beznačajnih stvari, odvojivši ju od moje pojave.
“U trenutku najveće bitke, koja bi bol prevladala, ona koja razara dušu ili pak ona koja nagriza tijelo?” često bih se zapitala u trenutcima iritirajuće razonode. Znala sam zamišljati svakakve scenarije gdje bi upravo to bilo presudno, što je jače: čovjekov unutarnji razdor ili neka njegova urođena želja za životom? Oh, to besramno htijenje koje nas tjera kroz blato i žeravicu, kroz dubine nedostojne našeg daha i visine prevelike pukog poimanja, koliko je ono zaista moćno? Upravlja li ono nama, ili je poput borca s imalo materije među ušima u stanju razabrati težinu situacije i ustupiti svoje mjesto onoj jednoj jedinoj potrebi koja vlada svima nama, potrebi za mirom. Bio to tek mir tijela izmućenog dugotrajnom aktivnošću ili trajan mir duše koji se može postići tek nepovratnim rješenjima, potpuno nebitno, no došao je trenutak kada će moje dugogodišnje pitanje konačno biti odgovoreno.
Bol je napustila desnu ruku i preplavila mi torzo. Na kratko preuzimajući ulogu seksualnog uzbuđenja, ukrutila je moje bradavice i stegnula srce na trenutak ga čak zaustavljajući. Ipak u sebi još nije nosila tu jačinu. Ostatkom je tijela samo protrčala i nakratko nestala, ponovno se vraćajući svom izvorištu u obliku tupog probadanja. Iz crvenog je vrela potekla, nošena tolikom prazninom duše da je već ni poprilična lokva krvi na podu nije mogla obuzdati.
Pogledala sam tu lokvu i procijenila njezinu veličinu. Tek nekoliko centimetara čitavim svojim promjerom. Za bol upravo proživljenu, osjetih se nekako poraženom. Zar toliki nalet emocija za tek jedan jedviti decilitar krvi?
“Ne, nedovoljno!” moje su misli povikale. Tjerajući sama sebe, smogla sam toliko snage i ponovno podigla malen dio bivšeg žileta s poda. Pomno sam ga proučila i zaključila kako se u tom željezu krije još dovoljno potencijala da završi započeto. Do nekoliko minuta ranije neviđenom odlučnošću, ponovno sam zarila oštricu u već postojeći rez i bez razmišljanja povukla. Ovoga je puta bol bila toliko jača i toliko slađa. Jedva sam čekala trenutak kad će svoj životni put nanijeti na moj jezik da mogu okusiti njezine arome.
“Okus kraja”, tiho progovorih, jedva pokretnih glasnica. Ovoga sam puta učinila nešto veću štetu ne razarajući samo palčanu venu, već i samu radijalnu arteriju, osjećajući toplu tekućinu kako šiklja iz mene. U prvom je trenutku čak i poletjela prema visinama, dosežući vrhove moje kose, ubrzo formirajući malen slap koji je sve više i više punio onu lokvu.
Zajedno s krvi, snaga je polako izlazila iz mene pa sam odlučila oduprijeti se koliko god mogu i zadržati oštricu unutar svoje šake. Ako bih ju ponovno ispustila i krenula s ruba kade prema njoj, crnilo pred očima bi me moglo natjerati da volju vlastitih kretnji povinem gravitaciji, a pad u krv koja se već počela grušati sam svakako htjela izbjeći. Zato sam ju samo stisnula još jače, gurajući njene vrhove u svoj dlan.
“Ta to može samo pomoći, svaka je kap sada bitna”, pomislih još uvijek ne ispuštajući taj presudan komadić materijalnih posjedovanja. U slučaju da ni drugi rez nije dostatan i još krvi zahtijeva biti proliveno, željela sam ostati u stanju pripravnosti i samo čekati trenutak odluke – prepustiti se crnilu ili ga ubrzati i još nekoliko puta spojiti svoju kožu i metal u toliko divno izvještačenu kreaciju?
Do tog trenutka to nisam spoznala, no miris i prisustvo krvi je zaista nevjerojatna stvar. Nadnaravno, čak bi se usudila reći. Njen je težak miris ispunio malenu bijelu prostoriju i još me dodatno omamio svojom pojavom. Na trenutak mi se učinilo da ga mogu i jezikom osjetiti, ispuniti svoje okusne pupoljke količinom željeza već zasigurno nedovoljnom za normalno funkcioniranje mlađahnog koštanog robota. Oh koliko je samo slatka bila! Oštra, a opet toliko dražesna u svojoj gorčini. Znatiželja je prevladala. Umočila sam kažiprst desne ruke u otvorenu ranu i dopustila krvi da ispuni njegove brazde. Poput bujice vode koju nevidljiva pojava nalijeva u zamršen labirint, tako je crvenilo ispunilo jedinstvenost moga prsta. Od samog vrha proširilo se do nokta i usadilo duboko u njegove brazde, ne dopuštajući ničemu da ga izvuče iz novog staništa. Zadnjim atomima snage podigla sam ruku k licu i tek jedva primjetno stavila vršak krvavog prsta u usta. Na trenutak sam se vratila u djetinjstvo i ponovno preuzela ulogu nevinog djeteta koje nemilo sisa palac laganim konvulzijama usne šupljine povlačeći krv duboko u sebe. Početak mog probavnog sustava je postao i iznutra i izvana obliven krvlju. Ona u ustima brzo je svoju razarajuću koncentraciju razrijedila slinom i refleksivnim pokretnom ždrijela krenula prema želudcu gdje će, prema svemu sudeći i ostati.
Crnilo je svakim trenutkom postajalo sve jače i jače, sve je manja i manja bila vidljivost pred smeđim irisima. Crni je okvir svakim novim udahom postajao sve deblji, dok oslabljeno mi vidno polje nije doveo do jedne jedine točke. Svoje sam gledište fokusirala na veliku crvenu mrlju na podu i u potpunosti se dala toj zbilji. Cijelom sam sobom, ostatkom nekad potpunog bića upila taj intenzitet mirisa, okusa i savladavajućeg osjećaja boli, spoznajući kako gubim tlo pod nogama. Oduvijek sam voljela tu frazu, iako se nije mogla striktno primijeniti na moju situaciju. Umjesto čvrste podloge na kojoj bih eventualno stajala, polako sam počela gubiti osjećaj vlastitog tijela. Bol koja ga je prožimala postupno je počela nestajati, ustupajući svoje mjesto ništavilu. Umjesto fizičkog spokoja, nastupila je svojevrsna paraliza gdje je samo um carevao. Nakon nekoliko sekundi, minuta, sati ili dana (teško je procijeniti u takvom stanju delirija), više nisam primjećivala ni borbu između života i smrti na lijevom zapešću i jednostavno sam utonula u san. Toliko dubok san.
(1. poglavlje romana “Vrapčanske kronike”)
Autor: Silba Ljutak
Odgovori