Probudio sam se tik prije nego će odjeknuti potmulo zvono starinskog zidnog sata. Učinilo je dooong! Jedanput. Upravo zato nam ga je did Ante poklonio (kod nas zet naziva punca – didom, a did zeta – zet, uz dodatak kako onaj koji nema zeta nema ni magarca), pomislim. Zato, kako bi me taj sat živcirao svojim donganjem na polovici punog sata, nikad se nije znalo prije nego li se ustane – polovica kojeg sata.
H. je spavala. Kliznuo sam tiho iskradajući se iz sobe. Skuhat ću kavu, zapaliti cigaret, a onda odnijeti H. kavu u krevet s obavezna dva čajna kolutića (koje nitko osim mene nije jeo onako, na suho, bez ikakvog čaja ili kav, za što je trebala posebna tehnika jedenja koju sam krio kao malu tajnu). Baš se i nije razaznavalo koje je doba, danje svjetlo je jedva prodiralo kroz škure, posegnem za prekidačem i – uf! Nema struje. Čim sam otvorio škure, bacio sam oko na onaj klatareći sat, 6.30 h. Odlično, taman dovoljno vremena da napravim namjeravano prije nego li budemo dizali djecu za školu.
Cigareta mi je prijala, pogotovu stoga što vani na balkonu nije bilo prehladno za ovo doba godine, a niti H. neće imati priliku dometnuti po ustajanju “Zar si morao pušiti u dnevnoj sobi?”
Razbio sam njenu sanjivost mirisom kave koja joj je bila preblizu – na njenom kantunalu. Ooo, koliko je sati, upita, i kavu si mi donio, bravo. Sedam je manje deset. Pa kako mi mobitel nije zvonio, upita posežući za njim. Ugasio mi se, promrmlja, kako to!?! Nema struje, rekoh.
Uh, zakasnit ću na posao (ja nisam morao o tome brinuti, na posao nisam išao već dva mjeseca, otkad sam proglašen viškom).
Razbudila je djecu, nakon pola sata svi su bili na odlasku iz kuće, a ja sam razmišljao o tomu što ću skuhati za ručak.
Spremao sam stol iza doručka, kad sam čuo kako me H. doziva. Izišao sam vani, što je? Neće mi auto upali (zar sam morao uvijek pokazivati kako znam sve o autima, o diesel i benzinskom motoru, o načinu rada wankel motora i onom dvotaktnog, kako se mijenja lamela, skoro opsujem). Okrenem ključ, nema kontakta. Dignem poklopac motora, provjerim ima li struje u akumulatoru. Nema. Crkao akumulator, ništa, uzmi moj auto.
Donesem ključ, stisnem dugme na ključu za otvaranje (još uvijek me oduševljavala mogućnost paljenja svjetala na daljinski, igrao sam se s tim poput djeteta u svakoj prilici. Drugi bi jednostavno otključali auto, ali ne i ja – ja bih najprije upalio-ugasio svjetla, onda sačekao da auto klikne sa sva četiri žmigavca koja sam doživljavao kao namigivanje) i ono za paljenje svjetala. Ništa! Otključam po starinski, s ključem u bravi. Nema kontakta. Koji je ovo ku..ac!
Preko puta je susjed također bio s glavom ispod poklopca motora. Susjed, dobro jutro, što je?
Ma, neće upali, nema uopće kontakta, procijedi. Ni meni, doviknem veselo, zapravo zlurado – kad već ja imam muku ostajanja doma mmh… ! Ipak je sve to bilo prečudno, ali sad sam imao prioritetnijih misli.
H. je već tapkala dok joj je panika od kašnjenja na posao već počela sjedati na krajeve usana (a tad joj se usne uvijek nekako čudno izokrenu, u naopaki osmijeh), samo sam ja iznutra cvjetao poput graba krševitog, koji je predugo na proljeće čekao. Mojih 5 minuta, ma što pet, pedeset i pet!
Pod koštelom je stajao moj adut, aš špadi na ultimi, koji je ionako uvijek palio na guranje. Jutros prekrasno bijeli (a inače prljavo žućkasti od nekad bijelog ružnog pačeta) ljeskao se poput prekrasnog jedrenjaka na pučini uzburkanoj (jooj, koji sam maštar tog jutra bio, ne mogu vjerovati) – jugo 45.
Nije to onaj kojeg je vozio komšija Franjo, ni daidža Mirsa, već onaj kojeg sam kupio za simboličan novac od udovice partizanskog prvoborca koji je, igrom slučaja, imao umiješane prste u klanju moga djeda, a nakon njegove smrti, H. je nastavila donositi lijekove njegovoj udovici (bilo je nečeg nadrealnoga u tomu, malo previše i za kršćanske oproste, a opet – nitko od nas drugačije nije znao i ta “osveta” brigom za zdravlje nadilazila je sentence iz Očenaša).
Eh, taj Yugo je i u ovoj prilici bio čudo. Samo zato što sam imao dovoljno strpljenja uvući D. u višemjesečno natezanje i isprobavanje našeg revolucionarnog HHO dodatka slabašnom motoru. Nije da nismo imali uspjeha, ako se izostavi onaj požar radi kojeg se još crnio lijevi blatobran, kojeg je naravno – skrivio D. jer nije dodao dovoljno vode u HHO generator. Dakle, taj Yugo je imao zadatak – ići na vodu kao pogonsko gorivo! Nije uistinu još išao samo na vodu, ali hoće!
Yugo je upalio nakon 20 metara spuštanja niz brijeg (iz prve!!!) i H. je sjela na suvozačko mjesto ne zaboravivši prije toga staviti presvlaku na, moš mislit, kakav sic.
Unutra nije bilo radija, kamoli radija s CD-om ili nedajbože s mp3. Nije bilo potrebe, vozač je morao krajnje skoncentrirano slušati zvuk motora, brojati lupanje ventila i trzati se na svaku promjenu zvuka.
Putem smo sreli našu djecu na autobusnoj stanici, čekali su s drugom djecom autobus koji je kasnio već sat. Ma idite doma, rekoh im, na što je nastalo sveopće veselje. Hej, nije mala stvar – tata će opravdati izostanak.
Jurili smo praznom cestom. Da je scenarij za film strave i užasa, rekao bih sablasno praznom cestom, ali ona to nije bila, bila je obična, s napamet znanim rupama i nagibima. Malo iznad 70 km/h, bilo je to stravično brzo za tu jurilicu.
Nije bilo nekog nevremena noćas, sjeti se H. primijetiti. A ne znam, znaš da mene ne bude te atmosferalije, ipak je moj san – san pravednika, dodam velevažno. Čak sam i malo nadigao bradu prema gore pritom.
Parkiram Yugo na blagoj uzbrdici (valja se i vratiti doma) i s H. krenem do njene ljekarne u kojoj je radila. Paf, nema ni ovdje struje! Tko će sad izići na kraj sa svim onim pacijentima (a PTSP-ovaca je bilo ohoho), ‘bem ti Milinovića i e-recepte i e-zdravstvo i e, ma i sve e na svijetu. To sam ja psovao umjesto nje, onako papučarski kako bih izvukao koji popust kasnije. Bez struje je rad u ljekarni bio nemoguć, a agregat je naravno, unatoč ostajanju Peveca u stečaju na tržištu, još bio jednako daleko koliko i prije pokretanja stečaja.
Njen server je imao posebne baterije kojima se napajao u slučaju nestanka struje,ali jutros nije svijetlila ni jedna lampica. Pogledah bolje – crnilo oko kućišta, tamo kraj ventilatora, upravo kao na već spomenutom desnom blatobranu Yuga. Sledio sam se! Odjednom mi je sve postalo jasno. Svi elektronski sklopovi u ovih 20 km ukrug su spaljeni, zato nije htio moj ključ s daljinskim raditi. Zapaljena elektronika na oba auta. I na susjedovom (malo olakšanje ipak osjetih). Ček, zapravo na svih susjeda, prostrijeli me vlastita zloća! Onda je i moj laptop… i kompjuter isto! Možda nije moje Marshall pojačalo, zacvilih, ali unaprijed znadoh – uzalud potrošena misao.
Ukratko sam objasnio H. što se desilo, pokušavajući zadržati neobaveznost i vedrinu u glasu (također uzalud) – pogodila nas je solarna oluja i spržila je svu elektroniku u jednoj jedinoj sekundi. Svu. Svima. Solarna? Zar onda ne bi trebalo.:. prekidoh je znajući kako će sad o našoj solarnoj ćeliji na krovu, ne ne to solarno, nego sunčeva oluja.
To znači da… Upravo to! To znači da je sve stalo. Da nitko neće doći autom na posao, da neće doći nijedna dostava, da nijedna trgovina neće moći izdati račun, osim ručno i to ako budu htjeli, da nema radija, TV-a, niti Interneta i da će trebati tjedni da se stvari normaliziraju, osim ako ovo baš i nije lokalnog karaktera, što se za Sunce ionako ne može reći. Vjerovatnije je da je pogodilo cijelu ovu Zemljinu polutku i da je ovo gore od najgoreg.
Yugo se tog trenutka učinio svjetskim čudom, baš kao u onoj pjesmi. Malo sam se zaletio s ovim “gorim od najgoreg” jer sam znao kako je ovo igrarija prema onomu što nas čeka.
Davno sam čuo za Svaalbard u Norveškoj i već godinama gradim svoj Svaalbard. Umjesto IPhonea, imao sam staru Nokiu, laptop mi je bio zastario, tek s Dual-Core, umjesto aluminijskih felgi, na autu sam imao obične s ratkapama, cipele sam kupovao u Deichmana, prestao sam pušiti duhan i sadio indijsku konoplju, kako bih imao što pušiti… hoću reći – odricao sam se, jebiga!
Al’ sam zato imao sklonište od armiranog betona kojeg sam godinama punio konzerviranom hranom, svim sjemenjem kojeg sam se mogao dokopati, s 2.000 litara pitke vode, filterima zraka i bezbroj prepirki s H. i slušanjem priča ispod glasa o tomu kako sam pukao.
Umjesto mene, puknut će Zemlja i to vrlo skoro.
Uzmi sve vitamine koje imaš u ljekarni, sve lijekove kojih se možeš sjetiti, a da bi nam mogli zatrebati, rekao sam H. Isprva me pogledala s osmijehom, ali kad je vidjela smrtnu ozbiljnost u mojim očima, odustala je od ikakve replike i na brzinu pronašla prazan paket te počela trpati u nj sve po redu.
Spremili smo paket u Yuga. Grad se budio u gunguli i nevjerici. Nijedan auto nije mogao upaliti.
Bježimo kući, rekoh. Nisam htio čekati kakvu molbu za hitni prijevoz bilo koga tko bi se mogao sjetiti vidjevši nas. Bilo je vrijeme za sebičnost i nisam ga htio uzalud prosipati.
‘Bemti, imao sam svoje odgovornosti, prema svojoj obitelji. B. moj sin koji je išao u peti razred osnovne škole nedavno se zaljubio. Podsjetio me na vrijeme u kojem sam ja bio zaljubljen u njegovu mamu, išao sam u isti razred osnovne. To je jedini trenutak kojeg se sjećam u cijelom životu da sam se panično bojao rata (koji je slijedio kojih desetak godina poslije), bojao sam se kako nam neće ostati vremena da proživimo našu uzajamnu zaljubljenost. Nitko nije imao jebeno pravo to vrijeme oduzeti mom sinu pa zvao se on Bog, Jahve, Sunce, potres, briga me!
Naša kuća bila je na 150 m nadmorske visine. More se neće toliko dignuti, već sam prije gradnje skloništa kalkulirao oko toga.
Za 20 minuta već smo bili kući. Imali smo još tri dana vremena prema mojim izračunima prije nego se “otvori nebo i zemlja”. Putem prema kući stali smo kao prvi jutarnji kupci u lokalnu trgovinu kojoj nije smetao nestanak struje i neizdavanje računa jer je ionako imao dvostruku kasu. Jednu s ispisom računa za mušterije, a drugu s ispisom računa za Poreznu upravu.
Kupili smo 3 vreće brašna, svu rižu koju je imao, 50 kg šećera, tako da je Yugo zadnje kilometre prevezao poput glisera, s visoko uzdignutim prednjim krajem.Otići ćemo poslije još jednom s popisom stvari koji se H. još sjeti. Imali smo novca, opet zahvaljujući meni. Nijednu lipu nisam “držao na računu”, nego u gotovini, u kantunalu. Banke me nisu voljele. Jebe me se za to.
Do podneva smo spremili sve (a H. čak i svoje čipkasto donje rublje, hehe) u naš Svaalbard. Malo duže je trajalo objašnjavanje djeci što nas očekuje. Ne, nećemo večeras ići spavati u Svaalbard, možete igrati nogomet i onaj vaš nogotenis, igru koju su sami smislili i čak postavili na Youtube, karikirajući one splitske zajebante iz Gitak TV.
Ali večeras molimo krunicu, rekoh. B. stariji (i stariji sin se zvao s početnim slovom B.) nadignu obrvu upitno, zadnji puta smo to činili prije pet godina. Shvatio je ozbiljnost situacije.
Preživjet ćemo.
Autor: Gordana Šarić
Odgovori