Nekom život rodi sunce, nekom život rađa mrak. Čudna je ta magija koja jednima uzme sve, a drugima daje sve. Razmišljao je tako uživajući svaki zeleni pitomi kutak zemaljske pustolovine. Dao se u šetnju. Na gotovo svakom koraku je ubrao djetelinu sreće (djetelinu s četiri lista). Razočaran, trgao je po listić namjerno pretvarajući sreću u serijske sudbine nesretnika. Ali nesreća ga nije htjela. Prezirao je svetost svoje pojave. Želio je biti kao i drugi ljudi, nesretni i slomljeni. No rođen je pod sretnom zvijezdom. Katkada bi volio znati kako je to dotaknuti dno, osjetiti starenje i propadanje. Bijela sreća se lijepila uz njega kao muhe na ljepak. Nesretan u utrobi te utopijske praznine, odluči, baciti se u prvu močvaru.
Nadvio se nad kalom i blatom. Tijelo je drhtalo u sladostrasnom orgazmu. Uspaljeno nakostriješen, žudio je da se izvalja po blatu kao svinja. Mislima je potpuno bio priljubljen uz blato. No iz daljine u galopu je trčao bijeli vuk. Obuzme ga ljudski strah i nemoć. Potrči u ruci stišćući komadićke skrhane djeteline. Vuk ga je dostizao. Istovremeno je bio okupan u znoju zadovoljstva i straha. Po prvi puta se osjetio ugroženo pred egzistencijalnom prijetnjom.
I sladak zrak je na trenutak postao slan. Približio se obali mora. Zadihan vuk, zaustavi se i sjedne nasuprot njemu. Nije režao; samo je ravnodušno gledao prema njemu. Obrisavši znoj s čela, preklinjao je: “Molim te! Nemoj me ubiti! ” Očajnički je prebirao riječima. “Ako si gladan, evo mogu odsjeći ruku ili dlan! Samo me ostavi na životu.” Vuk je dubokim očima sreće gledao. Nije to bio bilo kakav vuk, već njegova na trenutak odbjegla bijela sreća.
Potjerao ga je daleko od kala močvara i blata. Tada je shvatio: “Zaostao sam na toj ogavnoj livadi života, lišen tmine i kaljuže kala. Ostavljen u inkubatoru i dalje ću samo pratiti život i nimalo živjeti. Život nikada na dnu, uvijek odbijen od nesreće i sjete. Život kakav zaslužujem imati!?”
Autor: Zoran Hercigonja
Odgovori