Unuk i deda, navrh brda, šute,
noseć već pohabane skute.
Krave presijecaju taj rosni muk,
u rancu im vino, sir i luk.
Nekad riječi mogle su teći,
al sad se nema što za reći.
Dijelit javu i brdom kročit,
sve je sada što se može sročit.
Šuti stari deda, unuk šuti,
daje znak da se malko ljuti
nemirnom travkom u ruci.
Deda šuteć, ne pomaže mu u toj muci.
Tek štapom pokazivačem, podupiračem,
ukazuje na oblak krvav, kao mačem.
Unuk travku lomi tek još više,
moleć Boga da bude kiše.
Mekom, deda, rukom pet krava voda
dok na drugom kraju brda hoda.
Krv mu se crveni, loveć sjenke borova,
crvena od ljekovita korova.
Ja bih, deda… ah, ti me ne razumiš,
samo šutit i krave tjerat umiš.
Kamo ide ovaj vjetar što srce mi vuče,
znat bih htio gdje još vjetrovi huče.
Idi, sine, ne gledaj na me,
samo nekad sjeti se mame.
Idi, prepusti se životnoj varci,
tad možda znat ćeš što umiju starci.
Deda, svugdje vjetrovi su isti,
al nigdje s tobom tako čisti.
Pustio sam suze teći,
opet htio bih čuti, što nemaš mi za reći.
Autor: Stjepan Molnar
Odgovori