Vila

Zurila sam u dubinu pod sobom. Put do pločnika bio je dug trideset katova. Između je bio samo gradski smog i buka auta s avenije.

I dubina je zurila u mene.

Noge su mi klecale, a ruke drhtale, još uvijek grčevito stisnute za betonsku ogradu Ivanova balkona. Nekoliko puta bih se nagnula naprijed, stisak bi popustio, ali već za trenutak prsti bi obujmili ogradu još jače nego prije. Nisu se htjeli pustiti.

Od očaja mi je brada zadrhtala.

Stisnula sam zube, zatvorila oči, pokušala popustiti stisak, ali opet ništa. Od bijesa sam zarežala i pustila da se nekoliko suza sunovrati prema pločniku, u smjeru kojim sam i ja trebala kliznuti.

Čovjek bi pomislio da će mi se u ovim ključnim trenucima u glavi rojiti stotine misli, stotine osjećaja, ali u meni je odzvanjalo samo jedno jedino pitanje:

…Što ako laže?

…

Ivan je spremao kavu ujednačenim, posve mehaničkim pokretima. Kuckanje žlice od keramiku šalice odzvanjalo je golim zidovima. Bili smo sami u uredskoj kuhinjici, pa se u tišini prostorije čuo još samo njegov glas. Naširoko je objašnjavao kako je prošao njegov jutrošnji sastanak s predstavnikom telekomunikcijske firme, koja će, ako bog da, postati naš novi klijent. Njegov monolog bio je dug i besprekidan, kao i uvijek kada bi bio nervozan. Samo bi govorio i govorio.

Kako bih se zabavila, promatrala sam pokrete njegovih usnica. Kada bi rekao nešto njemu zanimljivo, izvijale bi se u kratki osmjeh, pa onda opet savijale natrag u prirodan položaj. Oči bi mu žmirkale, sužavale se i opet širom otvarale ovisno o uzbuđenju koje bi unosio u neku riječ. Bacao je kratke poglede na mene, tek krajičkom oka, pokušavajući pročitati što se to sa mnom događa i što poduzeti u vezi toga.

Mogla bih reći da volim Ivana. Volim ga dovoljno da mogu zamisliti cijeli život s njim. Ali mogu zamisliti i život bez njega. Sviđa mi se što uvijek stoji čvrsto na zemlji. Ima utege na nogama i ne mora se bojati da će igdje odletjeti. Oduvijek je znao tko je i kamo ide.

Odrastao je u imućnoj obitelji koja je za njega utrla put u obiteljskom poslu. Sada je jedan od mlađih menadžera tvrtke svog oca i jasno korača prema poziciji direktora. Sljedeće promaknuće dobiti će nakon našeg vjenčanja i već zna kako će njegov život izgledati kada se to dogodi.

Osoba poput Ivana odlično je sidro za osobu poput mene. Meni je majka sutkinja, a otac akademski kipar. Ovaj neobičan spoj rezultirao je mojom nestabilnom prirodom: imam utege u glavi i drže me prikovanom za tlo, a oblake na nogama koje stalno žele odletjeti.

Unatoč tome, život mi je neočekivano dosadan. Školovala sam se u dobrim školama, završila fakultet i dobila odličan posao. Upoznala sam Ivana na drugoj godini fakulteta, pet godina nakon toga dobila sam posao u tvrtki njegova oca i zaručila se. Nikada nisam skrenula s pretpostavljenog puta.

I oduvijek sam znala da moj život nije trebao biti ovakav.

Za razliku od Ivana, nikada nisam osjećala da pripadam mjestu gdje sam se rodila. Nemojte me krivo shvatiti, ono nije bilo loše. Samo pogrešno. Kao da sam se iskrcala na jednoj stanici prerano ili prekasno.

Taj moj osjećaj, ispostavio se točnim.

Barem mi je tako rekla vila.

Ivan je završio svoju kavu, ali ne i priču. Nakon što je iz žličice srknuo malo vruće tekućine i provjerio je li dovoljno slatka, okrenuo se prema meni i pitao: – Hoćeš i ti kavu?

Nikada nisam pila kavu na poslu jer me činila nervoznom. Ivan je to znao jer sam mu napomenula već bezbroj puta. Unatoč tome, on bi mi svaki put u uredskoj kuhinjici postavio to isto pitanje.

– Može. – odgovorila sam i istovremeno usnama prinijela šalicu toplog čaja, lagano ga otpivši.

Ivan je trepnuo, nesiguran što sljedeće učiniti. A onda se okrenuo, uzeo čistu šalicu iz bijelog ormarića i počeo mućkati vodu s kavom, nastavljajući svoju priču.

Nakon pauze, uputili smo se prema glavnoj sobi za sastanke. Ivanova starija sestra, Mira, upoznat će kreativni tim s novom velikom kampanjom koja započinje sljedeći mjesec. U tom timu bila sam i ja. Ivan me dopratio do sobe, kratko poljubio u obraz i nastavio dalje prema svom uredu.

U sobi za sastanke već se skupilo dosta ljudi. Prvih petnaest uspjelo je sjesti za veliki ovalni stol, a ostali su posjedali na stolice smještene uza zid.

Probila sam se do čela stola i sjela do Mire, na jedinu slobodnu stolicu za stolom, ostavljenu upravo meni. Čeznutljivo sam pogledala prema dnu prostorije, prema vratima i jednoj praznoj stolici odmah do njih. Da se mene pitalo, tamo bih sjela. Voljela sam mjesta blizu izlaza, jer je s njih bilo lakše pobjeći iz pretrpane prostorije. Sama pomisao na klaustrofobiju ispunjavala me tjeskobom. A zatim i željom za bijegom. Tko zna što bi se dogodilo kada bih sada samo istrčala kroz ta vrata, popela se na vrh zgrade i skočila?

“Vratila bi se doma”, rekla mi je vila.

Vila mi se prvi put ukazala na Ivanovom balkonu, visoko na dvadesetom katu. Ta noć bila je bila topla i vedra, ali zvijezde se nisu mogle vidjeti zbog rasvjete grada. Svjetla s prozora okolnih nebodera titrala su oko balkona, poput lampica na previše okićenom boru.

Sjedila sam na betonskoj ogradi balkona, s nogama okrenutima prema van. Ivan je bio u dubokom snu, udaljen jedva koji metar od mene, ali s druge strane zida. Lagani vjetrić izvlačio je meke bijele zastore iz stana, pa su lelujali oko mene kao da plešu.

Misli su me odvele negdje daleko, na neko mjesto duboko u mome sjećanju, iako sjećanje nije dobra riječ jer na tom mjestu nikada nisam bila. Ipak, osjećala sam ga. Pogotovo dok bih gledala u tamno nebo i svjetlucave nebodere pod njim.

I tada se pored mene stvorila vila.

Vila je bila zelena. Bila je plava. Bila je svjetlucava i bijela. Nije izgledala ni lijepo ni ružno, nije bila ni dobra ni zla, nije bila ni muško ni žensko. Nije se smiješila jer nije imala lice, samo obrise koji su mogli izgledati svakako. Lebdjela je raširenih krila, ali nije letjela, jer krila joj nisu bila stvorena za to. Nije imala ni kose ni haljine, ali kao da su i kosa i haljina lepršale oko nje u tankim plamenovima.

Prepoznala sam vilu, iako se nisam mogla sjetiti gdje sam je i kada već vidjela.

– Najbolje je da skočiš – rekla je.
– To bi bilo samoubojstvo.
– Nije samoubojstvo ako ne umreš.
– S ove visine sigurno bih umrla.
– Ne možeš umrijeti. Smrt ovdje ne postoji.
– Ovdje?
– U ovom svijetu.

Još sam malo gledala na aveniju pod sobom, praveći se da ne primjećujem vilu, ali i da razumijem što govori.

– Ako ne bih umrla kada bih skočila, što bi se sa mnom dogodilo?
– Vratila bi se doma.

Mira je ustala i započela govor. Soba je u trenutku utihnula. Izgledalan je točno kao ženska verzija Ivana. Imali su identične crte lica, samo su njene bile mekše i putenije. Bila je pet godina starija od svog brata, ali je izgledala kao njegova blizanka. Mira je govorila odmjereno i samopouzdano, kakva je i sama bila. Nikada ne bi rekla ni jednu riječ previše, niti učinila jedan pokret premalo. Tridesetak poprilično mladih ljudi, nitko puno stariji od 40, pomno su slušali svaku njenu riječ i zapisivali najvažnije informacije.

Promatrajući ih, pitala sam se tko je od njih originalno sa Zemlje. Vila kaže da je tek svaki desettisućiti čovjek na Zemlji, zapravo sa Zemlje.

– Znaš one tvrdoglave ljude, kojima je teško prihvatiti bilo koju ideju koja uključuje malo vjere, mašte ili pronicljivosti – to su Zemljani. Zemljani su oni koji odmahuju glavom i kažu “to nije moguće”, “nema nikakvih dokaza”, “to su ludorije”…
– Misliš oni koji će te ismijati kada kažeš “telepatija”, “samoiscjeljenje” ili “bića iz drugih dimenzija”? – pitala sam.
– Da, upravo ti.
– Čini mi se ih je više od jednog na deset tisuća.

Osjetila sam Mirin pogled na sebi i shvatila da čeka moju reakciju. Bilo je vrijeme da se i ja obratim timu. Nisam ni čula da je Mira već zazvala moje ime. Ustala sam i brzo prošla pogledom preko prisutnih lica. Polovicu njih ne poznajem i to je ona polovica koja misli da sam ovdje jer mi njihov mlađi šef postaje muž. Druga polovica je već radila sa mnom i znaju da sam svojom sposobnošću i radom zaslužila ovu poziciju, ali je vjerojatno nikada ne bih dobila da mi njihov mlađi šef ne postaje muž.

Moj posao je koordinacija kreativnog tima. Nadgledam i usmjeravam rad pojedinaca i manjih grupa te im pomažem da međusobno što učinkovitije surađuju. Nisam sigurna koliko je moj posao važan, ali svejedno, trudim se obavljati ga dovoljno dobro. Moja pozicija u firmi o tome ne ovisi, ali stvar je principa. Moj je profesionalni ugled u pitanju.

Nakon govora kratko su mi zapljeskali i riječ je ponovno preuzela Mira. Sastanak je trajao već sat vremena i svi su se počeli vrpoljiti. Prostorija je postajala sve više zagušljiva, iako je klima radila. Smanjivala se i tamnila, iako se zidovi nisu pomakli. Vrpoljila sam se i ja, nadajući se da neću iskočiti iz kože prije nego iskočim iz ove prostorije.

Duboko sam udahnula, nesvjesno zaklopivši oči. Poželjela sam se teleportirati. Htjela bih biti negdje gdje ne moram sjediti u sobi pretrpanoj ljudima. Negdje gdje ima više zraka. Negdje gdje se osjeća povjetarac, kao na Ivanovom balkonu.

Kada je vila na Ivanovom balkonu rekla “Vratila bi se doma”, znala sam da ne misli ni na koje mjesto na Zemlji. Mislila je na moj pravi dom. Pred očima mi je bljesnula slika visokih tamnoplavih zgrada, mračnog neba i gotovo nevidljive kupole nad gradom koja se odavala tek kratkim i rijetkim jarkozelenim odbljescima.

Ali ono što sam vidjela nije bilo važno. Bilo je važno ono što sam osjetila. Na vilin spomen doma, mojim tijelom prostrujala je toplina, u dnu želuca javilo se tiho uzbuđenje, a u koljenima slabost kao kod prve zaljubljenosti. Osjećaj doma bio je osjećaj potpune pripadnosti jednom tamnom, nesavršenom, grubom svijetu. Jedinom u kojem sam mogla biti potpuna i posve svoja.

– Nedostaje ti – rekla je vila i kao pitanje i kao tvrdnju. Nedostajao mi je zaista, kao što mi nikada ništa na ovom svijetu nije nedostajalo. – Ako želiš, odvest ću te tamo.
– Misliš, ako skočim?
– Ako skočiš, sama ćeš otići, ali ako ga želiš samo kratko posjetiti, ja ću te odvesti.
– Kako? Imaš svemirski brod? Nekakav portal? – nisam bila posve sarkastična. Bila sam previše tužna za sarkazam. Glas mi je odavao neočekivanu nadu da ta vila možda zaista ima sposobnost odvesti me tamo.

– Ne treba nam nikakva tehnologija. Tvoj um je i brod i portal koji nam treba. Samo trebaš nagovoriti tijelo da ga pusti.

Vila je znala da ja to ne mogu. Malo je tko na ovoj planeti mogao samo tako osloboditi um iz tijela. Zato je rekla: – Pomoći ću ti.

Dotaknula me i moje biće bilo je slobodno. Poletjelo je i ja sam odjednom bila doma.

Slike što su mi nekada bljeskale pred očima, sada su bile preda mnom. Vidjela sam visoke, tamne građevine, slične zemaljskim neboderima. Njihova sjajna svjetla razbijala su ljubičastu i plavu tamu oko sebe. Gusti oblaci plovili su među njima, primjetni samo zato što su bili nešto tamniji od neba.

Povrh svega vidjelo se svjetlucanje zelenkaste kupole. Štitila je grad od opasnosti iz svemira i mogla sam je vidjeti samo zato što sam stajala izvan nje.
Pogled na ovu dobro znanu panoramu pružao se sa stjenovitog brda na kojem sam se nalazila. S njega se najbolje vidjela predivna ružnoća ovog mjesta. Moj dom bio je silno mračan i iznutra i izvana, ali ja sam ga duboko voljela.

Upravo sam na ovo brdo, toliko puta prije ovoga, dolazila razmišljati. Život je na ovom svijetu bio potpuno drugačiji nego na Zemlji. Svoje smo postojanje koristili za usavršavanje urođenih vještina, na kojima smo temeljili sve svoje interese. Ja sam bila vješta u analizi, a posebno me interesirala priroda života na Zemlji.

Zemlja me fascinirala. Nigdje iskustvo materijalnog i duhovnog nije bilo u tako dobroj ravnoteži kao tamo i nigdje se nije toliko ispreplitalo i nadopunjavalo kao kod ljudi.

Ljudsko ponašanje uvjetovali su njihovi osjećaji; mogli su predosjetiti druge ljude, događaje, pa i ono što nazivaju nadnaravnim; živote su živjeli u apstrakciji iskustva prošlih događaja, pomiješanim s očekivanjima budućih. Istovremeno, njihovo tijelo bilo je posve vezano za materijalnu stvarnost. Bili su ovisni o svojim tjelesnim osjetilima, bez kojih ne bi ni preživjeli u tom svijetu. Iz njih su mogli izvući jednako mnogo iskustva, bilo ugodnih ili ne, što su i činili, nekada im se čak i podređujući.

Ravnoteža Zemlje najviše se oslikavala u ljudskoj umjetnosti, pa je i ona bila važan dio moje analize. Umjetnost je jedinstveni i ultimativni način ujedinjenja materijalnog i duhovnog dijela ljudskog bića. Kroz svoja fizička osjetila ljudi su bili sposobni kanalizirati i materijalizirati osjećaje dobivene iz čula. S druge strane, konzumirajući umjetnost kroz fizička osjetila, mogli su uzburkati svoj duh.

Upravo sam se zbog te opčinjenosti Zemljom odlučila na još jedan ljudski život. Radovala sam mu se, iako sam znala da je život na Zemlji puno primamljiviji dok se o njemu razmišlja, nego dok ga se živi. Kvaka je bila u tome što u ljudskom tijelu zaboravljamo tko smo, što smo i zbog koje smo ga zadaće nastanili, uzimamo ga zdravo za gotovo kao da će vječno trajati i previše se zamaramo pitanjima, umjesto odgovorima…

Moje razmišljanje odjednom je bilo ometeno. Obuzela me silna čežnja, kao energetska munja. Više nisam bila sama. Okrenula sam se, a odmah pored mene stajao je On. Moja druga polovica.

U ovom trenutku, moja druga polovica bio je ON. Vidjela sam ga u ljudskom obliku, u godinama koje bi imao da je ostao sa mnom na Zemlji. Izgledao je tako samo zato što sam i ja bila u svom zemaljskom obliku. Da nisam, on bi bio nešto drugo, bio bi bilo što što me nadopunjuje, jer mi smo u ovom našem svijetu bili jedno. Ovdje smo bili dva samosvjesna uma koja dijele jedan oblik i jednu dušu. Naša se duša, prije dolaska na Zemlju, morala podijeliti i svaka s jednim umom nastaniti zasebno tijelo. Tako smo postali dvoje.

Njegova je blizina izazvala osjećaj koji je teško shvatiti nekome tko nije MI. Osjećaj je uskovitlana mješavina strastvene čežnje dvoje zaljubljenih u trenutku prije prvog poljupca, u trenutku prije dugog rastanka, u trenutku prije klimaksa. Osjećaj je duboka povezanost, sigurnost i udobnost. Osjećaje je potpuni mir i povjerenje. Osjećaj je ljubav. Osjećaj je pripadnost.

Da sam bila u ljudskom tijelu, ono bi se slomilo u suzama.

– Zašto napokon ne dođeš doma? – pitao je i osjetila sam da njegova čežnja za mnom graniči s ljutnjom. Povrijeđen je jer još nisam okončala svoj zemaljski život i pridružila mu se. Gledajući ga, vidjela sam kako je trebalo izgledati naše vrijeme na Zemlji.

Ja sam se trebala roditi u imućnoj obitelji, ali ne sutkinje i kipara, nego vlasnika tvornice sokova. Njegova supruga, moja majka, trebala je umrijeti tek nekoliko dana nakon poroda. Tako bih odrastala kao tatina kći.

Potresen tragedijom, on bi odlučio ne odvajati se od mene koliko god je to moguće. Počeo bi me voditi u tvrtku još kao dojenče. Spavala bih pored njega dok bi on radio, a onda bih cvrkutala, gugutala, plakala i puzala po njegovom uredu. Tamo bih napravila i prve korake. Upoznala bih sva lica koja rade za njega, prehodala sve hodnike središnjice tvrtke, sve dok ne bih dovoljno narasla da mogu lutati i po proizvodnom kompleksu. Igrala bih se među postrojenjima, među radnicima, koji bi, radeći svoj posao, uvijek jedno oko držali na meni, pazeći da ne odlutam negdje gdje ne bih smjela.

Kada bih krenula u osnovnu školu, otac bi u tvornicu uveo “dječji dnevni boravak”. Bilo bi to organizirano čuvanje osnovnoškolske djece svih radnika tvrtke, čiji bi sinovi i kćeri, u suprotnom, prije ili nakon škole morali biti sami kod kuće. Otac bi to učinio isključivo zbog sebe. Htio bi me i dalje imati blizu, ali bi znao da dijete u mojim godinama više ne može biti zabavljeno samo usamljenim lutanjima po tvornici.

Dječji dnevni boravak primao bi dvadesetak djece svakoga dana, ovisno o potrebi, a imao bi kapacitet za barem njih pedeset. Mi djeca bismo, nadgledani od dvije dadilje, u njemu pisali zadaće, učili, igrali se, zabavljali kako smo znali i mogli.

Upravo bih tu upoznala i Njega, moju drugu polovicu, ovdje nazvanog Kristijan.

Kristijan bi se rodio kao dijete jednog od strojara, također samohranog oca. Imali bismo devet godina kad bismo se upoznali i od tog trenutka, postali bismo nerazdvojni. Učili bismo zajedno, igrali se, a onda, kada bi malo porasli, počeli bi se iskradati iz Boravka i sami lutati postrojenjima. Jednog dana pronašli bismo mjesto za koje bi odlučili da će biti naše tajno skrovište.

Skrovište bi se nalazilo u stražnjem, pomalo zapuštenom dijelu kompleksa, u staroj zgradi namijenjenoj za rušenje. Nedostajao bi joj dio zida, pa bi ta “rupa” pružala pogled na šumu iza predgrađa. U skrovištu bismo ostavljali omiljene igračke, knjige, pronađene stvarčice i ostale sitnice koje bi nam u tom trenutku nešto značile.

Kada bismo se izgubili, znali bi da upravo tamo možemo pronaći jedno drugo.

Nakon što bismo krenuli u srednju školu, moje i Kristijanovo druženje bi se prekinulo. Ja bih upisala najbolju privatnu srednju školu, a on bi, poput oca, učio zanat. Kristijan bi strastveno volio strojeve, imao bi urođeni talent za fiziku i matematiku i činilo bi se logičnim da jednog dana postane nekakav inženjer, ali njegov mu otac ne bi mogao priuštiti bolje obrazovanje od obične zanatske škole.

U srednjoj školi oboje bismo prestali dolaziti u dječji dnevni boravak, ionako namijenjen samo osnovnoškolcima. Ali ja bih i dalje redovito dolazila u očevu tvrtku, svoj drugi dom.

Više ne bih lutala postrojenjima, nego bi me otac počeo podučavati njenom vođenju. S njime bih sjedila na sastancima, upoznavala se s klijentima, išla na poslovne ručkove i pomagala mu u sređivanju dokumentacija. Više ne bih bila samo maskota tvrtke, kao kad sam bila dijete, već “mala šefica”, njegova buduća nasljednica.

Sa 17 godina, Kristijan i ja bismo se ponovno sreli. Moj otac bi mu, na molbu njegovog, odobrio praksu u tvornici, na mjestu pomoćnika mehaničara. Počeo bi raditi kao praktikant i ja bih ga ponovno srela, prvi put nakon više od tri godine.

S ocem bih vodila grupu poslovnih partnera u razgledavanje postrojenja. Kristijan bi u jednom hangaru, s još nekoliko mehaničara, popravljao odvod velikog silosa i ja bih ga vidjela kako čuči na velikoj cijevi, pokušavajući otvoriti mlaznik. Gledala bih ga dovoljno dugo da on to osjeti, podigne pogled i vidi mene.

Taj kratki trenutak bi nas podsjetio na prisno prijateljstvo koje smo nekada imali.

Nakon njega, oboje bismo počeli intenzivno razmišljati jedno o drugome. Tražili bismo, svatko za sebe, u tajnosti svojih misli, nekakav prirodan način da se ponovno sretnemo, vidimo, možda popričamo. Oboje bi slutili da nam treba još samo jedan susret, jedna prilika da se naše duše ponovno prepoznaju, a životi spoje.

To bi se dogodilo nekoliko mjeseci kasnije, na velikoj predbožićnoj zabavi koju bi središnjica tvrtke organizirala za sve svoje radnike.

Naš susret doveo bi do pomalo sramežljivog prepoznavanja, prepoznavanje do razgovora, razgovor do prisjećanja. Oboje bismo osjetili udobnost one stare bliskosti, samo što bi ona sada bila obojena nekim novim, dubokim i uzbuđujućim osjećajima.

Par dana kasnije bismo se, neplanirano i bez dogovora, našli u našem skrovištu, u još uvijek neobnovljenoj staroj zgradi. Dolutali bismo tamo u čežnji, kao vođeni nekom nevidljivom rukom.

Iste večeri bismo se, na tom tajnom mjestu, prvi put poljubili. U tom poljupcu naše bi se duše pokušale ponovno spojiti u jedno biće, na trenutak zaboravivši da ih u tome sprječavaju čvrsta zemaljska tijela. Tada bismo shvatili da se više nikada ne želimo odvajati.

Ali do odvajanja bi moralo doći. Nakon nešto više od godine dana tinejdžerske veze, ljubljenja po hangarima, divljanja s prijateljima, pokušavanja da uskladimo naše različite svjetove, ali i spoznaje da je u ovu ljubavnu priču lakše ne uvlačiti podvojenu okolinu, došlo bi vrijeme za rastanak.

Ja bih morala otići na fakultet, odseliti se u drugi grad, a on bi morao ostati ovdje, brinuti se o svom nedavno oboljelom ocu.

Jedino što bismo mogli smisliti bilo je potpuno prekinuti tu vezu. Bilo bi to u ljutnji – mojoj jer je on prekid predložio, a njegovoj jer ga nisam od toga ni pokušala odgovoriti. Ali zapravo bismo oboje mislili da će za cijelo vrijeme mog odsustva biti previše teško nositi uteg onog drugog. Mislili bismo da će udaljenost i vrijeme najbolje i najbrže zaliječiti prazninu, što će biti mnogo lakše od dugog i bolnog odvajanja, otuđivanja i na kraju, neminovnog kraja.

Ja bih otišla, a on ostao.

Ali vrijeme i udaljenost ne bi učinili ništa. Rane ne bi zarastale, praznine se ne bi punile, boli ne bi jenjavale. Vrijeme bi donijelo samo naviku da živimo kao polovice.

Na drugoj godini fakulteta ja bih napokon upoznala nekog tko bi mi se dovoljno sviđao i tko bi imao potencijala zamijeniti Kristijana. Postali bi par i nedugo nakon toga, otišli bismo na tulum. Zabavljali bismo se, pili, družili sa svojim fakultetskim prijateljima.

Te večeri dogodila bi se strašna stvar. Dok bi moj novi dečko bio u prizemlju kuće s ostatkom našeg društva, mene bi na katu, na izlasku iz WC-a, dočekala dvojica mojih vršnjaka, zgrabila, odvukla u susjednu sobu i počela me svlačiti. Pripita i prestravljena, ne bih mogla pružiti nikakav otpor. I trenutak prije nego bi me posve skinuli i nasrnuli na mene, u sobu bi upala djevojka, počela vikati i prijetiti, a ja bih se izvukla ispod polugolog muškarca, navukla hlače i istrčala iz sobe.

Ali ne bih otrčala svom novom dečku. Izjurila bih iz kuće, već potpuno trijezna od šoka i straha, ušla bih u auto i odvezla se ravno kući.

Ravno kući, Kristijanu.

Nakon pet sati vožnje, nesvjesna ni vremena ni kilometara, lupala bih na vrata njegove kuće. On bi ih nervozno otvorio, još snen u ranu zoru koja bi taman zarudjela na obzoru, vidio bi mene, uplakanu, znojnu, čupavu, salivene šminke. Nakon samo trenutka oklijevanja, bacila bih mu se u naručje. I on me nikada više ne bi pustio.

Nakon toga, više se ne bih vratila na fakultet. Ne bih se vratila ni u stari život.

Moj otac ne bi mogao shvatiti razloge promjene koju sam trebala, mislio bi da je Kristijan kriv što “odbacujem fakultet i svoj život”. Naše tvrdoglavosti dovele bi do svađe, do bolnog rastanka.

Time bi moji dani bogatstva i udobnosti završili. Kristijan i ja ostali bismo prepušteni sami sebi.

Kristijan bi zbog mojih postupaka dobio otkaz u tvornici sokova. Ubrzo bi mu umro otac.

Nakon nekoliko mjeseci preživljavanja, najviše od novca dobivenog od svih vrijednih stvari koje sam mogla prodati, on bi napokon pronašao novi posao. Zaposlio bi se kao strojar u maloj, ali brzo rastućoj tvrtki, specijaliziranoj za tehnološke inovacije. Tamo bi vrlo brzo prepoznali njegov matematički talent i ljubav prema strojevima. U tome bi vidjeli veliki potencijal, pa ga ponovo poslali u školu.

Tada bih ja morala upregnuti sve svoje snage i zarađivati za nas oboje. Radila bih pola radnog vremena na mjestu tajnice jednog računovođe, drugu polovicu bih konobarila u kavani, a vikendima bih bila hostesa u noćnom klubu.

Upravo bi taj klub prepoznao moj potencijal. Počeli bi me uključivati u organizaciju događanja i malo po malo, počela bih dovoljno zarađivati da više ne trebam druge poslove.

U to vrijeme Kristijan i ja gotovo se ne bismo ni viđali. Ja bih radila noću, a spavala danju, a on bi danju studirao i učio. Vidjeli bismo se na sat vremena, u rupi između njegova dolaska s fakulteta i mog odlaska na posao.

Nakon što bi Kristijan diplomirao, došao bi red na mene. On bi s diplomom inženjera dobio dovoljno dobru poziciju na poslu da s jednom plaćom može uzdržavati nas oboje, a ja bih ponovno upisala fakultet.

Životarenje bi se polagano pretvaralo u ispunjeni život. A sve što bismo imali, stekli bi sami.

Eto, toliko sam vidjela. To je bilo vrijeme koje smo izgubili. Takav smo život do sada trebali preživjeti.

A ipak, ništa se od toga nije dogodilo.

Ja se nisam rodila tamo gdje sam trebala i zato je Kristijan, kada je navršio devet godina, umjesto mene upoznao vilu. Poslušao je njen savjet i okončao si život.

Skočio je s mjesta gdje je trebalo biti naše tajno skrovište. Njegova smrt izgledala je kao tragedija: sin je posjetio oca na poslu, zaigrao se, odlutao, popeo gdje nije smio, neoprezno zapeo i pao. Samo sam ja znala, sada dok sam ga gledala pred sobom, da je to namjerno učinio.

Vili nije bilo teško nagovoriti Kristijana na skok. Izvukla je njegov um iz ograničenog dječjeg mozga i pokazala mu sve – tko je, odakle je, zašto je došao na Zemlju i zašto bi bilo najbolje da je što prije napusti. Pokazala mu je kakav će mu život biti bez njegove druge polovice, bez mene.

Bez mene “dječji dnevni boravak” nikada neće biti otvoren. Kristijan me neće upoznati i sa mnom redovito pisati domaće zadaće. Neće se truditi biti malo bolji u školi niti uvidjeti da bolje od drugih razumije matematiku. Neće shvatiti da se mora više truditi oko stvari u kojima je dobar, kako bi postao najbolji.

U srednjoj školi, dok bi učio zanat, u njemu ne bi ostala gorjeti želja da postane bolji, pametniji, sposobniji. Možda donekle da time impresionira šefovu kćer, ali najviše zbog svoje neutažive žeđi za samoostvarenjem.

Kasnije bi predugo ostao raditi u tvornici sokova, ne bi dobio otkaz, što ga ne bi dovelo do novog radnog mjesta. Ne bi dobio priliku za pokazivanje svih svojih sposobnosti, niti mogućnost školovanja, pa ne bi postao ono što mu je bilo predodređeno – inženjer.

Ostatak života proveo bi kao polovica. Nikada posve zadovoljan onime što ima, nikada posve ispunjen onime što radi. Uvijek bi nešto nedostajalo, ni sam ne bi zano što.

Vidjevši sve to, Kristijan je bez oklijevanja skočio.

I zato je sada bio toliko razočaran.

– Zašto mi se ne vratiš?… – osjetila sam njegov šapat. Šapat je rastao i rastao, sve dok nije postao buka, sve dok više nisam mogla podnijeti Kristijanovu bol, našu bol, crnilo i prazninu. Moje biće skvrčilo se u patnji i očajničkom vrisku, nestalo je samo u sebi i sljedeće što sam vidjela bilo je Ivanovo lice.

Pljesak se prolomio kroz sobu za sastanke i to je bio znak da je Mira završila govor. Napokon nas je raspustila. Već je prošlo pet sati poslijepodne i ljudi su se vratili na radna mjesta samo da pokupe stvari, obuku se i krenu kući.

Sjela sam pred kompjuter, nespremna otići. Samo prisjećanje na susret s Kristijanom ispunjavalo me beznadnom čežnjom.

– Pokušavaš se ubiti? – preneraženo me pitao Ivan nakon što me odvukao s balkona i posjeo na krevet.

Probudio se i vidio kako sjedim na ogradi, okrenuta nogama prema van. Učinilo mu se da ću skočiti.

Prestravio se i pojurio prema meni i to baš u trenutku kad sam vrisnula i zgrčila se. Uspio me uhvatiti trenutak prije nego je moje skupljeno tijelo počelo kliziti naprijed. Povukao me natrag na balkon.

– Zašto se želiš ubiti? – odgovorio je na pitanje novim. – Zar si toliko nesretna sa mnom?

Nasmiješila sam se: – Ivane, ti si divan. Život s tobom je lijep. Moj život je jako, jako dobar….

Ali pogrešan.

– Nemam razloga poželjeti se ubiti. – dotakla sam mu lice i nježno ga pomilovala. – Ne brini, samo sam mjesečarila…

Ivan se kao prozvan pojavio na vratima ureda. Prenuo me iz razmišljanja. Tek sam tada shvatila da su svi stolovi u sobi prazni, čulo se samo zujanje kompjutera.

– Još radiš? – pitao je tiho.

Vidjevši me kako nepomično sjedim pred tamnim ekranom, još se više zabrinuo. Nije mogao uprijeti prstom u konkretan problem, ali znao je da postoji.

– Hoćeš da odemo nešto pojesti? – nasmiješio se. – Ili da odemo do mene, možemo nešto naručiti i gledati filmove.

Nasmiješila sam se i ja. Bio je tako drag. Pitala sam se ima li i on svoju drugu polovicu u ovom životu. Jesu li duše dio para i na mjestu s kojeg je on došao ili je njegovo biće kompletno i kao jedno?

Vila je rekla da nisu svi svjetovi jednaki, pa se tako razlikuju i bića koja iz njih dolaze. Iako na Zemlji svi dobijemo slična tijela, ono što je u njima, posve je različito. Tko zna kakav je svijet iz kojeg Ivan dolazi? Jesam li ga do sada već posjetila?

– Idemo radije do tebe. – odgovorila sam.

Svijetla grada odražavala su se u staklu automobila dok nas je Ivan vozio u njegov stan. Trenutno mi je to mjesto bilo najdraže u životu. Pogled na panoramu grada s njegova balkona neodoljivo je podsjećao na onu koja se pružala sa stjenovitog brda. Je li upravo to potaknuto prisjećanje dovelo do viline materijalizacije?

Nisam znala, ali sam naslućivala. Čim sam ušla u ovozemaljsko tijelo, u meni se, kao i u svim ljudima, zatvorilo sve znanje koje imam. Postalo je zaboravljeno od svijesti, pa ništa nisam mogla znati, samo naslućivati.

Tek mi je vila otkrila neke od istina.

– Zašto? – pitala sam vilu – Zašto mi sve to otkrivaš?
– Da ti pomognem donijeti odluku.
– Da me nagovoriš da napustim Zemlju?
– Da. U ovom pogrešnom životu, ne možeš ostvariti ulogu zbog koje si i došla. Ovdje nisi potrebna.

Osjećala sam sve to i prije nego mi je vila tako izravno rekla. Moja uloga trebala je biti analiza, a istinsko iskustvo mogla sam dobiti samo izmjenama životnih perspektiva – usponima i padovima.

U ovom pogrešnom životu ništa se od toga nije dogodilo. Uvijek sam bila povlaštena, uvijek dovoljno voljena, nikada ni po čemu posebna. Ni za što se nisam morala boriti, pa nisam mogla osjetiti ni ljepotu pobjede ni užas gubitka. Niti slast prave ljubavi, niti gorčinu rastanka.

To me ispunjavalo ljutnjom.

– Zašto nisi došla dok sam i ja bila dijete? – pitala sam vilu, dopuštajući da moj glas prenese komadiće te ljutnje. Htjela sam na nju svaliti svu krivicu svoje neodlučnosti. Da je došla ranije, kao što je to učinila s Kristijanom, možda bi me bilo lakše nagovoriti.

– Došla sam. Imala si godina koliko i Kristijan. Bila si dovoljno samosvjesna da znaš tko si, dovoljno stara da možeš donijeti odluku. Otvorila sam tvoj um, pokazala ti tko si i odakle dolaziš, što se dogodilo i zašto bi trebala sve okončati. I nakon svega, ti si oklijevala, a onda si i odbila.
– Zašto sam odbila?
– Rekla si da je to grijeh. Naučili su te da je grijeh počiniti samoubojstvo. Mislila si da ćeš završiti u Paklu ako to učiniš.
– Hoću li završiti u Paklu ako to učinim?
– Ne.
– Postoji li Pakao?
– Postoji slično mjesto. Ali tamo idu samo oni koji su iz njega i došli.
– Jesi li mi to i onda objasnila?
– Jesam. Ali nisi mi vjerovala. Nije mi preostalo drugo nego da ti ponovno zatvorim um i pustim da tvoje sjećanje na mene izblijedi.

– O čemu razmišljaš? – pitao me Ivan. Nije volio tišinu u automobilu, ali više od toga, neugodu mu je stvarala moja odsutnost.
– Vjeruješ li da postoji nešto više od ovog života? Mjesto s kojeg dolazimo ili kamo idemo nakon smrti?
– Nešto kao Raj ili Pakao?
– Ne. Ništa tako biblijski. Jednostavno nešto više. Nešto čega je ovaj život na Zemlji samo dio?
– Ne. – rekao je Ivan. – Mislim da je to nemoguće. Ništa ne postoji nakon života. Da postoji, već bi znali. Već bi nekako izračunali ili imali nekakav dokaz.
– Pa postoje dokazi. Mnogi ljudi su bili klinički mrtvi i ponovno se vratili u život. Mnogi od njih tvrde da su negdje bili i nešto osjetili.
– Mislio sam na znanstveni dokaz. – nacerio se. – Ja sam ipak više praktičan čovjek. Vjerujem prije svega u znanost.

Pogledala sam ga. Možda je i Ivan autohtoni Zemljanin.

– Nikada mi nije bilo jasno kako baš ljudi koji vjeruju u znanost mogu tako lako odbacivati nedokazane ideje kao “nemoguće”. Barem bi oni trebali znati da, samo zato što nešto još nije dokazano, ne znači da ne postoji. Zemlja se vrtjela oko svoje osi i prije Kopernika, gravitacija je postojala i prije Newtona, svjetlost je putovala i prije Einsteina.

…Isto kao što ja nikada nisam slušala Ivanove monologe, tako ni on nije slušao moje, ali to ni jedno od nas nije sprječavalo da nastavimo:

– Nemoguće… Što je nemoguće? Nekada je i letenje bilo nemoguće, a vidi nas sada, planiramo ljudsku ekspediciju na Mars. Znanstvenici bi prvi trebali vidjeti “nemoguće” kao priliku, a ne kao ludost. Upravo je znanost oduvijek magično pretvarala u logično. Zašto to ne bi i nastavila? Postojanje je previše komplicirano da bismo ga uopće mogli cijelog pojmiti, a kamoli razumjeti, a kamoli potpuno izračunati… Ali samo zato što nešto još uvijek ne znamo izračunati, ne znači da jednog dana nećemo moći.

Baš kada sam dovršavala loše izrečenu misao, Ivan nas je parkirao ispred svoje zgrade. Nalazila se između stambene i poslovne četvrti grada, nedaleko od Avenije.

Ostavili smo auto pred zgradom, ali prije nego smo uopće došli do ulaza, Ivanu je zazvonio mobitel.

Riječi s druge strane zaustavile su mu korak i nakon nekoliko namrštenih uzvika i jedne psovke, prekinuo je poziv, vraćajući se prema autu.

– Zaboravio sam ocu ostaviti dokument za potpis. A do sutra ujutro mora biti poslan. Moram se vratiti do ureda. – rekao je nervozno, a onda primirio glas. – Pričekat ćeš me gore?

Kimnula sam.

– Donijet ću hranu na povratku, može? Ti se do tada odmori. Legni i opusti se… – nasmiješio se, pa sam se nasmiješila i ja te još jednom kimnula.

Bilo mi je drago što ću sama otići u taj stan. Sunce je taman počelo padati, a nebo tamniti i znala sam da će se u tom magičnom satu približiti domu.

Dok sam došla do stana, zrake sumraka već su obasjale Ivanovu sobu. Bijele zavjese na balkonskim vratima bile su potpuno odškrinute pa se jasno vidjela panorama grada. Plava boja neba prelazila je u svjetlu ružičastu i narančastu. Samo su rijetki oblaci na jugu bili tamnosivi i ljubičasti.

Čim sam izašla na balkon, na njemu se pojavila vila.

Nije mi preostalo drugo nego sjesti na ogradu pored nje.

Pogled je bio prekrasan, nebo očaravajuće, grad pod njim kao na fotografiji. Podsjetilo me koliko volim Zemlju, njenu svjetlost, njenu tamu, njene kontraste, imala ih je puno.

Možda mi je zato bilo tako teško napustiti je.

Ali čežnja za domom bila je jaka i razapinjala je moje osjećaje. Bilo bi puno lakše kada ne bih morala sama učiniti taj korak, kada bi se on sam dogodio, kao na primjer – prirodnom smrću.

– Odvedi me doma. – rekla sam vili gotovo je preklinjući.
– Samo moraš skočiti.
– Što će se dogoditi ako skočim?
– Tvoje biće će se osloboditi ovog zemaljskog tijela i vratiti kući. – strpljivo je odgovorila, kao da to govori prvi put.
– Što će biti s Ivanom? I sa svim ljudima koji ću ostaviti?
– Preboljet će te. Ionako nikada nisi trebala biti dio njihovih života.

Sunce je već potpuno potonulo. Oblaci su sada bili crni i sve bliži gradu. Nadolazeći mrak pritiskao je rumenilo sumraka na obzor, želeći ga posve istisnuti s neba. Tama je sve više nalikovala na dom, pa je i čežnja u dubini želuca počela rasti.

U mojim mislima ponovno je bio Kristijan. Gotovo sam mogla vidjeti njegov zemaljski oblik i osjetiti ga pored sebe.

Cijelo to vrijeme vila je postojano lebdjela pored mene. Nisam znala čini li ona sve ovo ili me moj dom zaista tako jako doziva. Željela sam skočiti, ali moje ruke još su uvijek prejako stiskale betonsku ogradu.

Pogledala bih dolje i dubina bi zurila u mene. Noge bi mi zaklecale i brada zadrhtala, a suze kliznule niz lice sunovrativši se prema cesti. U smjeru kojim sam i ja trebala kliznuti.

Stisnula bih zube i zatvorila oči, pokušala bih popustiti čvrsti stisak i osloboditi se.

A cijelo to vrijeme, u glavi bi mi bila jedna jedina misao.

…Što ako vila laže?

Autor: Vlatka Basioli