U Bosanskoj ulici, na broju jedan, u svome je stanu baka Ruža od ranoga jutra radila u kuhinji. Djed Jakov je nalio kavu u šalice i sjedeći za stolom nestrpljivo je čekao da mu se pridruži. Jer tako je vazda počinjalo njihovo jutro otkako su oboje završili u mirovini. Kada je on već popio pola svoje šalice progunđao je:
“Daj Ružo, sjedi više, kava će se ohladiti.”
Malo je potrajalo kada je ona prišla stolu, pred njega spustila komad papira i izbacila svoju prvu današnju zapovijed:
“Evo ti popis i požuri u dućan dok se nije stvorila gužva!”
Želio joj je odgovoriti Daj me pusti da na miru popijem do kraja ovu kavu, ali nije stigao ni usta otvoriti kada je ona prozrela njegove misli te dodala:
“Kavu ćeš popiti poslije.”
Nije se mogao suzdržati da ne odgovori:
“Kava će se ohladiti.”
“Skuhat ću drugu, odrezala je hladno i iz ostave donijela brašno i jaja.”
Opet ćeš raditi štrudle, htio joj prigovoriti, ali je odmah odustao jer znao da sve što će danas napraviti bit će za njihove najdraže goste: unuke Petra i Emu koji će sa svojom majkom, tj. njihovom snahom, doći na večeru za Badnjak.
Kako bi se pred bakom pokazao kako mu za unuke nije ništa teško uraditi upitao je:
“Hoće li Filip doći?”
“Neće. Znaš da radi. Već deset dana nije dolazio kući.”
Više nije trebala ništa reći jer je znala da je on to sve znao. Bolnica u Dubravi, gdje njihov sin Filip radi već petnaest godina prenatrpana je COVID-19 pozitivnim pacijentima. Jedva je čuo njen poznati komentar na ovu tešku situaciju jer je već stavljao šešir na glavu i izlazio van. Prije već se naviknuo na sljepilo od bjeline snijega koji je još uvijek padao čuo je poznati zvuk prozora iznad glave i još bolje poznati Ružin glas koji je uvijek nešto zaboravljeno priopćavao.
“Što li si sad zaboravila?” progunđao je.
Ovaj put nije ništa ona zaboravila nego on.
“Zaboravio si masku, dobacila je i bacila mu je u zamotanoj platnenoj vrećici.”
Tako je to bilo jutros.
A večer je došla hladna i vlažna kakav je bio cijeli dan. Međutim, u njihovu je stanu bilo toplo jer je baka cijeli dan nešto kuhala i pekla. Sutra je Božić i na stolu se uz obveznu puricu mora naći bar neki kolač.
A sada već treba početi spremati badnju večeru: bakalar za njih petero i štrudlu od jabuka. Crno vino je već bilo na stolu kada je zazvonio bakin mobitel.
Jakov se pretvorio u uho ali nije mogao dokučiti sadržaj razgovora. Po bakinoj je reakciji vidio da nešto nije u redu.
“Neće doći, procijedila je.”
“Zašto?” skočio je.
“Ema je dobila temperaturu.”
“Nije valjda korona?, uplašeno će on.”
“Nije, odgovorila je neuvjerljivo.”
Nakon kratkog vremena u komu su oboje šutjeli javi se Jakov:
“Ja ću im odnijeti bakalar”, rekao je to iako je znao da mu je po ovakvu vremenu teško izvesti auto iz garaže. Sjetio se, uzet će taxi.
“Ne, ne da snaha. Rekla je da se ne izlažemo nikakvu riziku.”
“Pa rekla si da nije zaražena.”
“Nikad se ne zna. Uostalom, snaha im je već naručila nešto preko cateringa.”
Čemu ovoliko spremanje, htio je reći, ali odustade kada osjeti da ga cijelim tijelom prože nekakvo zadovoljstvo. Mogu jednu večer on i baka biti sami, bar na Badnjak, u miru jesti i razgovarati. Iako mu je bilo žao unučice ipak se nije puno brinuo jer je znao da djeca ne mogu tako lako oboljeti od ovoga opasnog uzročnika pandemije koja je zahvatila cijeli svijet. Pa što smeta ako će cijeli bakalar pripasti samo njemu i baki. Inače, baka uvijek radi bakalar za goste, a njima dvoma ako nešto ostane to je rep i glava. Zato će večeras bakalara biti na pretek.
I dok je on zadovoljno pripremao butelju vina baka se s mobitelom povukla u kuhinju. Pokvarilo mu se raspoloženje kada je čuo kako govori:
“Jakov će donijeti… Ne, ne trebate zahvaljivati.”
Njegovo suzdržavanje od stalnoga gunđanja došlo je na naplatu.
Uslijedila je bakina zapovijed koju na prvu nije mogao nikako izvršiti: poći na Britanski trg, staroj susjedi Greti i njenom bolesnom sinu Ivoru odnijeti bakalar i štrudlu.
“I oni su bolesni”, progunđao je.
“Nisu zaraženi.”
“Otkud znaš? Susjeda je stara, vazda kašlje…”
“Lijepo ću ti spakirati pa ćeš joj dati s vrata, bila je izričita.”
Znao je da će morati poslušati, ali se ipak opirao. Tražio je nove riječi izlike, ali su sve, pred bakinim oštrim pogledom, bile nejake.
Već je bio na vratima kada mu je baka dodala košaru i upitala:
“Jesi li ponio masku?”
Htio je opsovati i masku i baku i susjedu Gretu, ali se suzdržao – ipak je Badnja noć.
“Što si sad zaboravila”, dobacio joj je ljutito kada je iznad glave začuo klepet prozora.
“Čestitaj im Badnju večer i Božić”, rekla je Baka i povukla se unutra.
“Čestitat ću im vraga”, gunđao je i žustro gazio tek napadali snijeg. “Ni meni nije nitko čestitao.”
*
Kad se vraćao nije se vozio tramvajem. Želio je od Britanca do Bosanske, tih nekoliko stotina metara prošetati. Snijeg je prestao padati. Ralica je tek prošla, na Ilici osim tramvaja i ponekog prolaznika, nije bilo nikoga. Nije bilo ni tako hladno. Snažno je udisao svježi zrak ispod svjetlećih ukrasa koji su Badnjoj večeri davali još veći čar. Ono prijašnje raspoloženje mu se potpuno vratilo. Baš je uživao. Bio je zadovoljan jer je izvršio još jednu bakinu zapovijed a da nije puno gunđao. Ipak je požurio jer ga je doma čekala baka.
U stanu ga zapuhnu miris tek pečena kruha. To je baka s mobitelom na uhu otvorila pećnicu.
“Evo ti tvoga djeda”, rekla je u slušalicu i pružila Jakovu mobitel.
“Deda, sretna ti Badnja večer”, čuo je Emin glas.
“Hvala dedino srce, jesi li bolje?”
“Jesam, nemam više temperaturu. Evo čestitkama se pridružuju Petar, mama i tata.”
“Što? Tata je stigao doma?”
“Nažalost nije. Ali je zvao iz bolnice i rekao da vam čestitamo jer vas on večeras ne može nazvati.”
“Dobro, Ema, pozdravi mamu i brata”, rekao je i prije već je htio prekinuti čuo je Emin glas:
“Čekaj deda, moram ti još nešto čestitati!”
“Što to Ema?”
“To što si napravio dobro djelo.”
“Kakvo dobro djelo?”
“Pa odnio si večeru susjedi Greti i njenu bolesnom sinu. Čestitamo ti svi.”
Jakov je zadovoljno svukao kaput i otišao na obveznu dezinfekciju i pranje ruku.
Baka je već upalila svijeću, stavila jelo na stol i zadovoljno se smiješila.
Jakov se pridružio, otvorio bocu i natočio vino. A onda je sav ushićen i sretan izjavio:
“Ružo, sretan ti Božić!”
Autor: Zoran Oroz
Odgovori