Dejana Pacina rođena je 1999. godine u Požegi. Nakon završetka Opće gimnazije u Požegi, 2018. upisuje jednopredmetni studij kroatistike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz vrlo jednostavna razloga – ljubavi i oduševljenja svime što pisana riječ sadrži i omogućuje, ali i zbog same činjenice da bi, u najmanju ruku, jednoga dana mogla svoja saznanja i ljubav prenositi drugima iz pozicije profesorice.
Sklonost i ljubav prema pisanju u njoj je rasla oduvijek, a počela se realizirati ranim djetinjim tekstovima uvrštenima u pokoji zbornik. Nakon dužega razdoblja nepisanja, na početku studija počinje pisati poeziju zahvaljujući novim vidicima i saznanjima. Slobodno vrijeme uglavnom provodi čitajući i pišući. U suvremenome pjesništvu uzorima smatra Dortu Jagić i Olju Savičević Ivančević.
Osim pisanja poezije, kao novootkriveno područje interesa izdvaja se bavljenje istraživačkim radom. Nedavno bavljenje analizom humora u memovima o koronavirusu rezultiralo je radom koji čini zasebnu cjelinu u zajedničkome radu pisanome s kolegama s Fakulteta. Zajednički je rad pod nazivom “Od memova do tweetova – pandemija internetskih oblika bliskih usmenoknjiževnoj poetici u kontekstu aktualne virusne pandemije” prihvaćen na natječaju Instituta za etnologiju i folkloristiku pod nazivom “COVID-19 u humanističkoj perspektivi: mutacije straha i kulturne promjene” te su njegovi autori kao izlagači pozvani na skup koji će se održati u rujnu.
Kao autorica (ako je se tako može nazvati) na samome je početku traženja i formiranja nečega novoga, odnosno sebi svojstvena izraza. Iz perspektive individue koja nastanjuje ovaj svijet u ovo burno, galopirajuće doba različitih zbivanja, emocija i ljudskih težnji, nastoji razmišljati u nekom drugom smjeru koji olakšava svakodnevicu i pojedinca oslobađa ovozemaljske težine. Stoga u dobrom dijelu svojih pjesama nastoji to i prikazati, ukazati na neopažene dimenzije čovjeka i njegovu nutrinu, a istodobno ga navesti na traganje za vlastitom hrabrošću i natjerati ga da on samoga sebe počne razumijevati.
Pisanje smatra hranom duše, izricanjem neizrecivoga i vječnim plesom između ovozemaljskoga i nespoznatljivoga. Stihovima inspiriranim promišljanjem i viđenjem nutrine čovjekove egzistencije pokušava stvoriti neke nove svjetove koje pojedinci nose u sebi. Igrajući se riječima nastoji pojedinca navesti na promišljanje te ukazati na posebnost i snagu svega postojećega. Ukratko bi se predstavljanje njene poezije moglo svesti upravo na to. Koliko god to zvučalo tipično pjesnički, autorica to smatra tematikom i inspiracijom svoje dosadašnje poezije.
Iako je na samome početku razvijanja i stvaranja vlastita stila, pokušava postići originalnost i pronaći vlastiti glas. Na književnome bi planu htjela rasti i razvijati se, stoga slanjem nekoliko svojih pjesama Vama čini neke od prvih koraka prema ostvarenju te želje.
Djela: Djetinjstvo u klompama
Odgovori