30 sekundi puta u središte sebe.
Tamo je kamen, tamo je kremen
i nema boje koja se mijenja.
Sjećanje je Minotaur,
sjećanje je klupko,
sjećanje je Arijadna.
Jutra su rosna, skliska su jutra,
neba su narančasta i postojana,
kišu ljetne večeri svježim dahom,
a onda popodnevne kiše budu sive
u jesen,
a onda dvorišta budu snijeg
i budu staze
do skrivenih mjesta.
Šarene, klompe
prevelike su za te noge.
U nogama bezbrižnost,
u očima zelene iskre
svega što će ikad voljeti.
Diše, dotiče, pamti
sve što će ponijeti.
Zubi grizu kristale šećera,
ruke pijesak prenose dvorištem,
oči traže izgubljenu ogrlicu,
djevojčica kroti oblake.
Da joj se vrate
kad bude u crnim klompama
na broj.
Autor: Dejana Pacina
Odgovori