Kolo

Osam dana za redom ponavljati radnju prekratak je period da bi se smatrao navikom, međutim, Novičin hod uz pročelje građevine, s četiri omanje staklene stijenke presvučene plakatima igara na sreću, vezivao se uz mnogo duži period u njegovom životu. Nešto više od dvanaest godina ta kockarnica bila mu je drugi dom, u kojem samo što spavao nije.

Zalaziti tu počeo je još kao srednjoškolac i s vremenom prepozna jedinstvenu priliku, baš kao i mnogi mu drugovi po toj nevolji, kako će ispeći zanat za koji je ionako sretnom zvijezdom predodređen. Prihvaćao je igru cijelim svojim bićem, iracionalan duh hranio ga je entuzijazmom, činio ga markantnim u baršunastim zadovoljštinama, najzad, zanio se on u toj mjeri da je počeo proučavati statistiku, utjecaj zvijezda i do najmanjeg detalja analizirati pojedine sportske događaje i njihove sudionike. Izrađivao je hrpe kombinacijskih shema, predviđene astrološkim utjecajima, i od nekog tko u cijelom školovanju nije ni pogledao domaću zadaću, postao fanatično ovisan o brojevima i bilježenju.

U tako preciznom radu teško je mogao računati s providnošću i kazna ga zadesi u žaru same igre ruleta – munjevito i zaglušujuće nešto u njemu puče. Slušao je samo još usporeno zveckanje loptice o metalne zapreke, dok se ona najzad ne zaustavi u njegovu najjačem broju, na koji se još prethodno kladio s jednim od igrača za stolom. Muškarac koji je rijetko dolazio i igrao s par žetona cijelu večer, dobaci mu okladom dobiveni žeton i on zgrabi glavni dobitak od krupjea te se zaputi na kasu i odmah zatim napusti kockarnicu. Nije se ni osvrnuo na delirij razuzdane publike željne majstorskog poteza, a u kakvom je on ponizio ciciju kojem tu i nije mjesto, još se i okladio samo zato što je imao trideset i šest puta veće šanse za dobitak.

Teturao je ulicama prevaren i ponižen do granica fizičke boli. Izdao ga je mehanizam kojem je poklonio cijelo svoje biće, a koji mu se u nemilom trenutku učinio poput perilice rublja okrenute naopačke i koji se beskonačno vrti bez ikakve namjene i smisla, čas ovamo, čas onamo.

Te večeri na sebi je imao jaknu sa širokom kragnom koju je zavrnuo preko ušiju i kako je dalje odmicao hodom i razmišljanjem, sve više je bradom uranjao pod ovratnik. Vapio je za nadnaravnim, želio je negdje propasti, nestati da je to bilo moguće.

Sljedećeg dana probudio se u nevjerici, zaprepašten ispadom i čuvstvima koji ga raspametiše, hitro je skočio s kreveta i u trenu onako raščupan i izgužvane odjeće, požuri ka kockarnici. Putem se uvjeravao kako je sve bio samo trenutak zasićenosti koji se svakom u izgledno vrijeme dogodi i on će već nastaviti sa svojim dugogodišnjim razradama sistema i praćenjem zvijezda te, naravno, finalu rada – samoj igri.

Hodao je stisnuto i hitro, ruku gurnutih u džepove i bradom uronjenom u ovratnik jakne, tu i tamo pogledao bi preko ramena i u tim momentima usmjeravao je misli na svoje držanje koje će promijeniti u ležerno i uspravno, na određenoj i nevelikoj udaljenosti od cilja, ali nije računao s jučerašnjim razdorom koji ga ponovno iznenadi u blizini te zamišljene linije.

Jedan korak automatski mu uspori hod, on uspravi glavu, ugleda poznatu mu građevinu nasuprot same kockarnice i osjeti grč u želucu te mu stade u glavi odzvanjati ono isto zveckanje loptice, isprva tiho pa zatim sve glasnije, brže i neravnomjernije. Košmar kroz cijelo tijelo sjedinio se u misao mržnje spram prostog i jednostavnog rotirajućeg mehanizma i on potpuno nemoćan u svom naumu ubrza korak, ne bi li se što brže riješio mučnog stanja. Sa svakim sljedećim neuspjelim pokušajem da se vrati starom načinu života sve više je bio svjestan gubitka utočišta, počeo je zapažati okolinu, savjest ga je upućivala kako se radi o stvarnosti i tad je postajao razdražljiv u svojoj nemoći da se odupre rastrojstvu što bi ga obuzimalo. Vidno sumanut dolazio bi doma i satima bi zatim čekao na povoljan afekt da se iznova zaputi već rutinski određenim putem.

Prizemlje avangardne građevine, tipične za staru gradsku četvrt koju i stanovnici nazivaju njegovom dušom, na svom pravokutno sasječenom uglu ugošćuje još jedno živopisno okupljalište, gotovo u potpunosti posjetilaca susjedne kockarnice. Ispod kratke i strme platnene nadstrešnice nalaze se četiri okrugla stola, s po dvije sjedalice okrenute prema kolniku i zgradi Doma sindikata nasuprot. Novica je i tog osmog dana zadržao korak pored kockarnice i nastavio dalje uz susjednu terasu, na kojoj je korisnik pločnika mogao uočiti tek gostov dio tijela, od struka pa nadolje, ako je ovaj sjedio. Zaštita privatnosti u istoj mjeri ograničavala je obje strane, međutim, to ne spriječi isprva mlađeg muškarca da zapazi Novicu. Gotovo u isti čas i dvojica nešto starijih muškaraca nalaktili su se na koljena i jedan od njih stade ga dozivati: “Arture! Mali, gdje je zapelo?”

Mlađi muškarac u jednoj ruci držao je hamburger iz kojeg se nekoliko komada krastavaca, crvenih od kečapa, razleti po podu. Punih usta vikao je za svojim kolegom: “Novi, Novi, pale dionice na ruletu, pravo je vrijeme za ulaganje. Dolazi ovamo, što te spopalo?”

Glasni povici i nekontrolirani osmijesi, što nezrelo i zbog slabosti zavist prikrivaju, razbiše dotad nijemu svakodnevicu. Ostali prolaznici mahom su se osvrtali, a Novica, iako nekoliko metara udaljen od nalakćenog trojca, zbunjeno je rukom signalizirao prema naprijed, želeći dati do znanja da mora dalje i da mu se žuri. Iz te nespretne i komične reakcije nikako se nije dala iščitati njegova namjera i on zatim ubrza hod da što prije zamakne za uglom zgrade. Osvrnuo se na vrata da vidi hoće li tko s terase krenuti za njim i ubrzanim korakom nastavi dalje.

Na brončanom nosaču učvršćenom iznad samih vrata visi tabla s nazivom lokala, slova gotovo izblijedjelih i nečitljivih, kao poruka slučajnom posjetitelju da okrepu potraži gdje drugdje. Pri samom dnu ulaznih vrata nazire se naopako zalijepljena prozirna naljepnica, s natpisom: “Caffe bar Mala serija”. Na pohabanom i umrljanom podu stoji drveni bar s nekoliko barskih sjedalica, dva televizora učvršćena na zidu između bara i terase danonoćno prikazuju sportske priredbe. Preostale zidne površine pretrpane su sportskim rekvizitima iz gradova i momčadi diljem svijeta.

Na suprotnom uglu, gdje se upravo bio našao, spremao se prijeći kolnik i nastaviti ravno, što je bio slučaj u prethodnih osam dana, po tko zna koliko puta dnevno. U toj smušenosti i onako razdražen u vlastitoj nevolji, od vlastitog bića udaranoj, pogleda desno, u neprometnu i sjenovitu uličicu. Tad ponovo ispravi glavu naprijed i zabliješti ga sunčeva svjetlost, koja je izravno padala na cijelu ulicu pred njim. U času ga spopade svrbež te naleti vrućine kroz tijelo i, ne obazirući se na semafor, požuri u hladovinu.

Nešto niže, opekom uzidane građevine nalikuju kakvim spremištima s duguljastim i uskim prozorima, zaštićenim željeznim rešetkama, koje su potpuno prekriveni paučinom. Šarke željeznih vrata nisu nauljene i ništa ne upućuje da se često koriste. Novica nakon par koraka po zamračenoj uličici osjeti kakvo osvježenje i prisjeti se kako je nešto davnije rado tuda pješačio, samo se više nije sjećao je li dolazio proslaviti dobitak ili potražiti utjehu u gubitku. Razbistri mu se um, trnci ugode u obrazima skoro mu osmijeh ne izmamiše, tijelom mu je zatitralo kakvo prostodušno ohrabrenje i on se dade u razmišljanje.

“Što mi se ovo događa? Zar sam tolike godine proveo uz ono vražje kolo? Tko je uopće izmislio tu spravu? Možda je bio deset puta gluplji od mene. Od sad ću se samo kladiti, tu sigurno zvijezde imaju više utjecaja, trebalo bi bar tako biti, a i stari Pavo tako misli. Nema ni to smisla, kad-tad će se i s loptom ista stvar dogoditi, i ona je okrugla i vrti se. Nije me, uostalom, više ni briga za tim glupostima, moram pronaći neku drugu zanimaciju, pa nije to posljednja stvar na svijetu. Djevojka… Pronaći ću djevojku… Da, upravo je to ono što trebam, ona će me odvratiti od svega, potaknut će me da fakultet upišem, brinut će se o meni, nisam toliko star, nisam uopće star, sve ja to još stignem, samo uz snažnu potporu. Moram potražiti odgovarajuće mjesto gdje se okupljaju takve cure, blefirat ću za početak. Blef, blef, oduvijek su se svi divili mom kartaškom blefu, nije to bez veze bilo, a opet, kad sam bio jake ruke, uvjerljivo sam izazivao ovog drugog da ide do kraja i otkrije tajnu obrnutih karata. Neće to biti varanje. Poduzet ću nešto, prekinut ću ovo suludo tumaranje.”

Negdje na polovini uličice završavaju zidovi od opeke, stambeni blokovi nastavljaju njihove vanjske linije, ali s vidnom razlikom u visini. Nesavršene ravnine, presvučene vapnenačkim mortom i premazane oker bojom, u prizemlju su poprimile tamnije tonove. Mjesta gdje su vidljivi sljevovi kišnice zamrčena su i zelenkasta od gljivica. Spektar boja i zaklonjenost od sunčevih zraka stvoriše na samoj uličici neki čudan olovan kontrast. Staklo jednih ulaznih vrata kroz koja izjuri muškarac u službenoj uniformi i snažno ih za sobom zalupi, izgleda gotovo poput zrcala.

Novica se trgnuo od udarca. Pogleda isprva prema muškarcu, a zatim se okrene prema vratima i ugleda svoj lik: raščupan s uzdignutim zapercima, spuštenih ramena, glave sve nekako otekle oko ušiju i brade, odjeće zgužvane. Osjeti tad snažan grč u trbuhu, žuč mu je pucala svezana u čvor. U nevjerici se gledao i gotovo čujno, kroz zube, stao razmišljati: “Kakve cure, kakve škole, o čemu ja sanjarim? Pa ja sam klošar, vucibatina jedna obična sam postao. Ne mogu vjerovati na što sličim. Ubit ću se.”

Istodobno mu se pred očima razvi slika užeta od koje ga zažari koža na vratu, gušio se od same pomisli da mu dlakavi materijal zadire u meso – umalo ne ostade bez zraka. Paničan strah od boli, nikako za životom, odvrati ga od te nakane i laknulo mu je za trenutak što se ipak koliko toliko pribrao, ali tjeskoba u prsima i žučni čvor u trbuhu nisu mu nestajali.
Zatim se približi tik do stakla, raširi usta i stade promatrati zube. “Žuti su. Evo, i crne točkice imam. Katastrofa! Moram negdje nabaviti pištolj i čekati povoljan trenutak… Riješit ću ja ovo, jednom zauvijek.”

Uz desno rame, u refleksiji pozadine, primijetio je omanju gospođu širokih bokova, u maslinastoj suknji i sakou, kestenjaste kose s punđom na potiljku, gotovo savršenog porculanskog oblika i sjaja. Primijeti kako se jedva kreće i ne skida pogled s njega.

“Što buljiš, babetino?” bez da se okrenuo prosiktao je s nekom mlohavom oštrinom u glasu i odmah zatim se trgne i požuri prema glavnoj ulici, kao da se u bijeg dade, baš kao i gospođa, koja mehanički trzne glavom da joj refleksno i noga učini isto, pa kucne o drvenu potpeticu druge cipele te sitnim vojničkim korakom odjuri dalje.

“Pa što će drugo nego promatrati klošara koji zijeva pred vratima i gleda zube? Nije mi nitko ništa kriv, nisam trebao onako reagirati. Uostalom, neka ubuduće gleda svoja posla pa će biti u miru. Briga me za babetinu. . . Moram nekako do pištolja.”

Iz uličice je skrenuo desno, u suprotnom smjeru od doma. O kockarnici nije više razmišljao, štoviše, bio je prazan, u potpunosti odsječen od vanjštine, cijelo biće utjelovilo mu se u masnu misao koju je činilo sve ono što ga je napustilo. Rastopio se u pomirenju, osjećao je kako mu se stratište bliži i on ga već očekuje s one nepoznate jezive strane. Svukao je jaknu i svezao ju oko struka, sad je rado osjetio sunčeve zrake po licu. Glatko i neuporno grabio je samo ravno.

Opažao je okolinu u raskošnom i mutnom prividu u kojem su se jasno ocrtavala samo lica prolaznika koja su mu slala snažne sugestije teških sudbina i patnje. Pa ipak on na njima ne primijeti očajanje, naprotiv, njihovi skriveni i prkosni osmijesi prodirali su mu dušu koja bi zalepršala od svakog sljedećeg pogleda, poput pera goluba koji je konačno prekinuo agoniju i izdahnuo u kandžama ptice grabljivice. U njedrima je osjećao toplinu pri potrebi da ohrabri sva ta lica, kao da im je nijemo čestitao na životu. Čudno stanje nije mu ostavljalo ni najmanju mogućnost spoznaje; zaboravom je olakšavao krikove poraza zarobljene u kakvom nesporazumu. Po prvi put u životu poče uočavati vandalske činove i nemarne propuste na građevinama. Stade ga zaokupljati kakva briga s kojom, doduše, ne bi dugo drugovao da mu ne upotpuni stanje sebične i trule naslade, u kojoj je ionako već sasvim bio zaglavio.

Nakon nekoliko ulica okruženje se mijenjalo. Poprimalo je suvremeno naličje, nazirali su se neboderi, staklene fasade poslovnih zdanja, ogromne reklame. Dalje od semafora na kojem se našao, kolnik se dijeli u četiri traka. Tamo naprijed buka je od vozila i ljudi koji se pripremaju za već uigranu predstavu. Iz jedne kavane, pored koje je Novica netom prošao, žustro je na ulicu izašao uočljiv muškarac, mokre kose prebačene u stranu, pravokutne brade i spljoštenog nevelikog nosa, bijele uz tijelo pripijene majice, svijetlih traperica i bijelih tenisica. Nekoliko puta zazvao je Novicu i zatim potrči za njim, uhvati ga prvo za ruku, povuče ga te zgrabi za oba ramena. Muškarac stamenog pogleda promatrao ga je s kakvim čuđenjem i osmijehom.

“Jesmo li se mi posvadili, Novi?” upita muškarac.
“Zdravo, Tvrtko. Žurim se, moram nešto…” zausti Novica i pokuša se osloboditi Tvrtkovih ruku te krenuti dalje. Ali naum mu ostade na pokušaju, ovaj ga je sad muški držao i sve da se htio nekako izmigoljiti, ne bi mu više pošlo za rukom.
“Čekaj, čovječe, smiri se! Baš dobro što sam te vidio, želim da porazgovaramo. Hajde da popijemo kavu na pet minuta.”

U isti čas Novicu opkoliše dva osjećanja: u jednom je popuštao jer se našao nadjačanim, a u drugom Tvrtkovo ophođenje nekako je blagotvorno na njega utjecalo; počeo se opuštati i u isti mah mu sine kako i on njega treba.
“Zapravo i ja tebe trebam. Treba mi…”
“Riješit ćemo što god to bilo. Hajde, nećemo na ulici.” prekinuo ga je Tvrtko.
Krenuli su natrag u kavanu “Genre”. Tvrtko ostavi desnu ruku prislonjenu o Novičino rame. Pred sama vrata potapša ga i uđoše unutra.

Posjetilac bi lako naslutio kako se radi o mjestu uglađenog manira, gosti su ostajali tiši od tiho puštane glazbe, čovjek se mogao ogledati u ulaštenom podu od mramora boje bijele kave i bijelih žilica. Uz jedan od zidova, sive su sofe s nižim stolovima, kvadratno presavijenih iz jednog komada crnog stakla. Ostali su formom isti, ali nešto viši, s po četiri bijele sjedalice. Transparentan duh potvrđen je količinom svjetlosti. Zapadna i južna strana cijelim svojim visinama su u čistom staklu. Dužinama se propinju prosti i uporni nosivi stupovi, iznutra ipak uljuđeni u presvlaci od tamnog drva ebanovine, u kojem je i masivni šank.

Novica je u gluhoj odsutnosti pratio Tvrtka. Još je bio pod utjecajem ugodnog očajanja od prije. Istodobno, podsviješću mu je strujao film prouzrokovan profesionalnom deformacijom. Sreo je Tvrtka kojeg je na kraju trebao i ispostavilo se da je slučajnost bila na obostrano zadovoljstvo, a mogućnost da se tako što dogodi izrazito je mala. Izgubio se u nepoznavanju baš takvog matematičkog modela vjerojatnosti, nije vidio potrebne faktore da izračuna koeficijent, onaj njemu poznat u najužem smislu povezan s klađenjem.

“Novi, Novi” nekoliko puta nakon što ga je zazvao, Tvrtko ga zgrabi za mišicu i prodrma.
“Tamo preko uz staklo je moj stol.” reče i pričeka Novicu da se pokrene.

Zaustavili su se uz šank iza kojeg je stajala mlađa konobarica, ravne svijetlo smeđe kose, pravilnih crta lica, s tek nešto rumenila koje ne skriva nešto tamnije podočnjake. Službena crna odjeća elegantno joj ističe obline, uz tanak struk trakom je pritegnut prsluk. Obojicu ih je promatrala uzdignutih obrva, pomalo zaprepašteno, čas je gledala u Novicu, čas u Tvrtka.

Količina glatkih reflektirajućih površina sugerirala je isti onaj košmar koji Novicu zadesi u uličici, ogledavajući se o vrata, međutim, njime sad zavlada kakav elegantan darmar, uvelike kreiran prisustvom djevojke s druge strane šanka. Njen izgled savršeno je odgovarao Novičinim kriterijima; jednostavnost i elegancija bili su oduvijek plemenito ograničenje njegovog ukusa kojeg je sebi dočaravao klasičnim, a primjenjivao ga je isključivo kao kakvu potvrdu o težini vlastitog stava, jer kad bi se ispred kockarnice ili “Male serije” prošetala neka dama sličnog stila, on se uvijek odvajao od ostatka skupine i spuštao crne naočale preko očiju. Katkad bi iz džepova vadio gomile papira; pokušavao je odati dojam nekog drukčijeg i tajnovitog, međutim, nikad ni najmanjom reakcijom nije pokazao interes drugoj strani.

Ovog puta, ukroćen u banalnosti trenutka i potpuno razoružan, a pod utjecajem mutne želje da pošto-poto folira lijepu konobaricu, on se bez razmišljanja i taman toliko glasno, da riječi ne dopru do ostalih gostiju kavane, obrati Tvrtku: “Hajde, Tvrdi, molim te da riješimo onaj pištolj pa da mogu dalje. Nemam vremena.”
“Kakav vražji pištolj? Hajde, idemo sjesti, nemoj me zafrkavati” tiho mu su obrati Tvrtko s izraženom dozom nestrpljenja.
“Stvarno ne odustaješ. Može, ali samo preko za onaj stol u kutu gdje su novine” reče Novica.
“Jeste čudni vi od tamo. Sjedni konačno negdje, ja idem po torbicu. Marina, donesi mi dvije kave tamo preko” krenuvši po torbicu, obrati se konobarici.
“Hoćeš u jednu šalicu, kao duplu?” upita konobarica.
“Ne počinji i ti još.”

Stol se nalazi u samom kutu i od vanjskog svijeta dijeli ga kratak zid na kojeg se naslanja staklena stijena. Od ostatka prostora odvojen je slobodnim prolazom za toalet. Novica sjede leđima okrenut kavani i priljubi se za zid kako bi se koliko toliko skrio i od pogleda prolaznika izvana. Tek što je sjeo, uspravi glavu i, osim vrata od toaleta, ugleda cijeli zid u zrcalnom staklu, ugleda zaperke i nateknutu glavu. Ponovno osjeti žučljiv čvor u trbuhu. Krenuo je rukom da koliko toliko pokuša izravnati kosu, ali u istom trenutku pojavi se Tvrtko koji mu sjede nasuprot i razriješi ga mrske radnje i mučnog prizora.

“Što se događa s tobom, kojeg će ti vraga pištolj?”
“Treba mi za svaki slučaj” reče Novica.
“Imaš li sedam banki?” upita Tvrtko.
“Imam petsto sedamdeset i šest” reče Novica i požuri rukom u džep.
“Stani, čovječe, koji ti je vrag?! Smiri se! Vidiš li se na što sličiš uopće? Riješit ćemo to kasnije, zar ne vidiš gdje se nalazimo, nismo u onim tvojim rupama. Da, i prije no što počnem sa svojom stvari, kako to da te vidim ovdje? Kako je moguće da nisi s onim svojim propalicama tamo?”
“Ne idem više.” reče Novica.
“Koliko dugo?” upita Tvrtko.
“Dugo, dugo” reče Novica.

Stolu priđe konobarica i posluži dvije kave s po čašom vode.
“Izvolite, gospodo.” reče.
“Hvala” odvrati Tvrtko, rastegnuvši riječ iz nasmiješenih usta. Očito se radilo o nekim internim strelicama. Novica pričeka da se ova udalji, zgrabi čašu s vodom i ispi je na eks.

Tvrtko se nalakti o stol. Promatrao je Novicu kroz spuštene trepavice, bez ikakve sugestije. Novica se uznemiri, vrludao je pogledom, ali da ga nigdje ne zadrži. Tren je gledao u stol, pa u Tvrtka, pa sebi u noge. Prema šanku nije želio pogledati. Pri takvom naumu ruka bi mu instinktivno krenula prema zapercima, a strahovao je i da će baš u tom trenutku konobarica u njega pogledati. Najednom mu popusti suzdržljivost, ustuknuo je pred potrebom da se izjada, riječi krenuše iz njega kao iz grubog mehaničkog stroja.

“To je obično kolo s trideset i šest brojeva i nulom. Tako bih mogao i mašinu za pranje rublja cijeli dan gledati. Ne mogu vjerovati da mi je toliko godina trebalo da to uočim. Ne znam… Evo, pogledaj, imam razrađene sisteme za klađenje, sve popraćeno utjecajem zvijezda, za svakog pojedinog igrača statistički razrađeno. Konačno imam dobitni sistem. Zbog glupog vrtuljka ne mogu se ni kladiti više. Jednostavno, nešto mi ne dozvoljava, razočarao sam se, pa čovječe, to je obično kolo. Znaš li ti tko je uopće izmislio tu glupost?”
“Mašina za pranje rublja vrti se da pere robu, a kolo da ti uzme pare. Ti tvoji znanstveni uradci nemaju veze sa zdravim razumom, isparaj to sve i baci u smeće. Čovječe, ti si ovisan o kocki, budi sretan što te nešto okrenulo u toj ludoj glavi.”
“Varaš se. Ja sam u debelom plusu” prekine ga Novica i vrati malu bilježnicu u džep.

Tvrtko se osmjehnuo i odmah zatim stisnuo usne i počeo kimati glavom. S tanjurića je uzeo obje vrećice šećera, protrese ih i uspe u šalicu. Miješao je kavu ne skidajući pogled s Novice. Ispio je gutljaj i ponovno se nalaktio o stol, u očima mu zasjaji namjera. Tiho je zatim govorio: “Treba mi početni kapital da pokrenem legalan biznis. Prije sam krivo radio, ali ne žalim, škola se plaća i sad znam gdje sam griješio. U zatvoru sam upoznao jednog Janoša, namazan lik, ali na duže vrijeme je zaglavio. Dao mi je fantastičnu ideju, samo nemam ni blizu dovoljno keša za početak” i Tvrtko se sad skroz sjedini sa svojim mislima, ne gledajući povuče torbicu, izvuče kutiju cigareta i zapali jednu. “Svijet je strvina. Svatko tko zaželi komadić od njega, živjet će sa psima*”.

Novica je postao dinamično izrazit u doživljaju atmosfere; treskao je nogama, bedrima lijevo-desno, stopalima gore-dolje, šake su mu najčešće bile stisnute za sjedište stolice, pognut prema naprijed gledao je u stol. Odsutnost kojom se ušetao u kavanu prisustvovala je samo još za Tvrtkove riječi koje skoro da nije ni čuo, osim kad bi ovaj izgovorio nešto suštinski povezano s kockarnicom. Posljednja Tvrtkova misao privukla mu je pozornost i, nakon kraćeg razmišljanja, prisjetio se odakle mu je poznata.

“To stari Pavo govori.”
“Govori, govori staro pseto prepredeno, a znaš li kad to govori?” reče Tvrtko, pomalo zanesen nekakvom ljutnjom.
“Nemam pojma kad točno, ali znam da govori.” reče Novica.
“Govori to kad se vi miševi tamo igrate oko komadića sira. Uostalom, on je i dao velikom vlasniku “Male serije” nadimak Dabar jer je najveći među miševima, ali će uvijek biti miš. Tad je još bio ono za što se predstavlja. Strvinar je postao jer upravo tu izreku govori, kako ti kažeš, dok Dabar nekom daje pare na kamatu, a posebno njegovom učeniku. To ti je jako dobro poznato, samo ti imaš rastavljene roditelje pa te pokrpaju. Ali nema ni zato problema, ti si u plusu, debelom.”
“Njih mi ne spominji” oporo ga prekine Novica.
“Siroti paćenik. Vas tamo ni dragi Bog ne može razumjeti” reče Tvrtko i prevali se natrag u naslonjač sjedalice u ležeran položaj. Vještački se osmjehivao. “Jesi dobio možda nadimak od svog učitelja?”
“Nisam… Jesam. Mali me zove. I ima valjda neki Arthur, nemam pojma, taj je neke horoskope pravio. Daj, Tvrtko, molim te da odemo po pištolj i da ti dam pare. Donijet ću ti ostatak za koji dan. Ne mogu više ovdje sjediti.”
“Arthure, Arthure, riješit ćemo, polako. Nećemo više o miševima, vidjet će oni kome su o glavi radili, ja ću im naplaćivati i zdravstveno i mirovinsko.”

Taktove umirujuće glazbe prekinuše reski otkucaji visokih potpetica o pod. Visoka gospođa je u poznijim godinama; lice joj je izduženo i sumnjivo mladenačko, usne krvavo crvene, poprsje bujno i prekriveno svilenom bijelom košuljom koja je na leđima prozirna i otkriva crni grudnjak. Gospođa se zaustavila pred šankom i despotski, onako s visoka, stresla konobarici nekoliko rečenica, pa se odmah potom zaputi natrag na svoje mjesto. Konobarica u nepovjerenju pogleda prema Tvrtku i vidno uznemirena požuri k njemu.

“Tvrtko, ugasi tu cigaretu!”
“Nemam pepeljaru” reče Tvrtko i dalje prevaljen u sjedalici.
“Prošli put mi je šefica pripisala krivnju jer nisam zvala policiju. Ona gospođa kratke plave kose što sjedi na sofi je inače njena prijateljica i sigurno će je obavijestiti, a ako nisi vidio došla mi je reći da pušiš.”
“Je li mačkica nevina? Mogao bih nešto pokušati, ali ne razvlačim se s polovnim damama” reče Tvrtko.
“Poštedi me svog humora. Molim te, evo, preklinjem te! Moram li ti opet objašnjavati u kakvoj sam situaciji? Ne mogu vjerovati da moram kleknuti da bi slavodobitnik poslušao” reče konobarica okrećući dlanove prema Tvrtku, podrhtavajuće usne vješale su joj se u kutovima.
“Arthure, piješ li tu kavu?” Tvrtko upita Novicu, na što ga ovaj pogleda i kimne potvrdno, misleći na Tvrtkovu namjeru.
“Piješ li ili ne?”
“Ne” reče Novica, a Tvrtko odmah potom ubaci do pola ispušenu cigaretu u šalicu i obrati se konobarici. “Samo za tebe.”
“Hvala. Molim te, nemoj više” reče i udalji se.
“Svi će oni klečati, samo da mi u pravu lovu upadnemo. A Marina je pri kraju s fakultetom, ima valjda još dva teška ispita i čeka je novi posao. Pametna cura, jesi vidio kako zna kad treba i moliti, nema tu. Samo, te učenjakinje komplicirane su i same sebi. Pa ti znaš najbolje kako znanstveni radovi utječu na čovjeka” reče Tvrtko i stade se glasno smijati vlastitim riječima. “Što ti kažeš na to?”
“Je, je. Kad si mislio da odemo vidjeti ono?” reče Novica.
“Ići ćemo, čemu tolika žurba? Odnosno, evo ovako ćemo: kad se uvjerim da te baš ne zanima moj plan, idemo po pištolj i ostatak para ne moraš mi donijeti; ako pristaneš raditi sa mnom, ta stvarčica neće ti ni trebati. Zapravo, sviđa mi se da idemo ovim putem. Igrat ću pošteno, bez laži i okolišanja. Za razliku od onih lažljivih miševa s kojima provodiš svaki dan, ja odsad nastupam iskreno pa ako te ne uvjerim, radi što hoćeš. Pod jedan: šutljiv si tip, ne pričaš mnogo. Cijenim to. Pod dva: ako bismo morali dokazivati porijeklo imovine, kako smo uopće došli do kapitala za biznis u koji bismo naknadno išli, ti bi mogao od očuha tražiti uslugicu. Pod tri: vjeruj mi, šljaka je stvorena za tebe, trebalo bi mjesec-dva dana, možda i duže, pratiti događanja oko jedne zgrade. Tad bi mogao bilježiti i pisati do mile volje, za neku vražju korist. Pretpostavljaš i sam o čemu se radi. Ne trebaju te brinuti ljudi koje moramo olakšati za neke skupe stvarčice, nadam se ne i života, obična ološ. Mislio sam da za pola sata odemo do čovjeka koji ima informaciju, uvjerit ćeš se odmah da je stvar ozbiljna. Što se točno s tobom…”
“Gospodo, ispričavam se. Molio bih vas dnevnu štampu?”

Čovjek u poodmaklim godinama prekinuo je Tvrtka i stajao je ispružene ruke očekujući da mu preda novine koje su se nalazile na stolu i preko kojih je Tvrtko položio ruku. Čovjeka je pogledavao preko ramena i najzad mu se obrati. “Uzmi ih.”
“Znate, postupak koji preporučujete mogao bi se okarakterizirati primjenom sile koja, po mom sudu, ne bi bila dovoljna ni da se mrav ubije. Međutim, makar i u tragovima, bila bi to nepobitno sila. Ja koristim svoje građansko pravo da se suprotstavim provincijalnom aktu i bez obzira na daljnji epilog našeg tananog nesporazuma, očekujem od vas plemenit čin.” reče gospodin i razvuče usne u ravnu liniju, a obrazi mu se naboraše u nekoliko slojeva, u fikcijsku grimasu.
“Čuješ, Novi, kako stari dribla? Ajde, uzmi novine” reče Tvrtko.

Novica ni jednom ne pogleda u čovjeka. Njušio je miris starog tijela. Njegova prisutnost izazivala mu je u desnom ramenu čudnu i sablasnu energiju. Teško je dolazio do zraka, osjeti hladan znoj po prsima. Čovjek im se ponovno obrati: “Moj osmijeh nije podrugljiv, molim vas. Vjerujte mi, ja, naime, pronalazim nešto blagotvorno u vašem ophođenju. A priori, poistovjećujem se…”
“Začepi gubicu!” zaurla Novica histerično, skoči sa sjedalice i nađe se oči u oči sa starijim čovjekom koji je držao šešir prislonjen o prsa. Sijeda kosa, povrh gornje usne tanki brk, vlažne oči u naboranim podočnjacima, fine crte lica, uštirkano sivo odijelo i karirana košulja – prizor tresne Novicu snažnim kontra-efektom od kojeg se još više izobliči i oči mu se zacrveniše. Starac mu se učini mio i nemoćan, međutim, ništa ga nije vuklo natrag u sjedalicu, a ponajmanje da se ispriča za primitivan čin.

Tog vrtloga suprotnih osjećanja i dvoboja sa simpatičnim i spokojnim, ali ipak smrtno preplašenim protivnikom, oslobodi ga čvrsti stisak ruke za zapešće. Tvrtko se ustao i posjeo Novicu u sjedalicu, zatim uze novine i preda ih starcu. “Ispričavam se u prijateljevo ime. Prolazi kroz težak period.”
“Nec Hercules contra duos**” reče starac. Isprva je vidno želio hrabrim i dostojanstvenim stavom sačuvati ugled, međutim, koljena su mu sad vidno klecala, povlačio se unatrag iako je Novica sjedio glave pognute i okrenute k zidu. Bez sugestije je uzeo novine iz Tvrtkove ruke i pogledom u prazno reče: “S njim je sami Nečastivi.”

Starac je potražio slobodan stol u suprotnom djelu kavane, a Tvrtko se vratio na svoje mjesto.

“Novi, pa ti si psiho, sad si mi tek napet. Žao mi je pjesnika, uvijek me kao nešto provocira, ali zvuči zanimljivo s tim svojim glupostima i načinom govora. Već smo postali kakva konkurencija.”
“Tvrtko, sad ste pretjerali. Mislim, stvarno ste neukusni. Izgubila sam strpljenje s tobom i tvojim kompanjonima, izvoli napustiti lokal. Ne ustručavam se bilo kakvih postupaka, a ne zanimaju me ni posljedice. Izvolite van, rekla sam!” reče konobarica oštro i glasno i uvjeri Novicu u težinu svoje namjere kao dovoljan razlog, a kojeg je ionako željno iščekivao, da napusti kavanu.

Tvrtko poprati Novičin postupak u nešto slikovitijem maniru, uhvati konobarici ruku, želeći potom nešto reći, ali ona je istrgne i prekriži ih obje na prsa. “Budalo, gubi se van, zagorčavaš mi život!” promrmljala je tiho.
Izišavši iz kavane, Tvrtko i Novica zaustavili su se na pločniku, ispred kojeg je kolnik s četiri trake, po dvije u svakom smjeru. Nešto dalje naprijed je raskrižje čijim prometom vladaju semafori.

“Preko, u dvorištu onih zgrada sam parkirao auto. Ajde, prijeći ćemo ovdje cestu” reče Tvrtko.

Jedan stariji auto bordo boje nije se pokretao na zeleno svijetlo semafora, što je odmah izazvalo buku sirena strpljivih vozača otraga. Sušičav muškarac, s debelim naočalama za vid, uzaludno je i staloženo verglao. Tvrtko krene preko kolnika, gledajući u muškarca kroz vjetrobransko staklo. Rukom je gladio haubu i, iako je izgledao kao da želi još nešto dobaciti, prođe bez riječi. Stupivši na drugi trak, našao se ispred ogromne crne limuzine sa zatamnjenim staklima, čije gume zaškripaše o asfalt, a vozač se nasadi na sirenu. Tvrtko se zaustavi i šireći ruke dobaci vozaču: “Što hoćeš?”

Staklo s vozačeve strane kliznulo je u vrata, a povrh retrovizora pojavi se ćelava glava čiji vrat prati širinu ušiju. “Čisti se s ceste!” reče vozač, a Tvrtko, smješkajući se, dobaci: “Strpljenje je test inteligencije, kovrčavi.”

Kola se ugasiše i silna muškarčina u crnom odijelu, s crnim sunčanim naočalama i bežičnim uređajem u uhu, iziđe na cestu. Suočen s posljedicama provokacije, Tvrtko iskusno stade u borilački stav, s desnom nogom straga i stisnutih šaka, međutim, muškarčev udarac vanjskim dijelom desne šake bio je toliko silovit da mu poletješe i ruke i glava, najzad i mokra kosa te se nađe ispružen na leđima preko čitavog kolnika.

“Čisti se sad!” reče muškarac.
“Mrš!” uzvrati mu Tvrtko, a muškarac ga zgrabi za nogavicu i odvuče do rubnika uskog popločanog otoka što razdvaja promet iz suprotnog smjera.

Dinamične prizore Novica je skrušeno promatrao, još pod snažnim dojmom razrješenja konfuzije koju zasluži sjedeći u kavani “Genre”. Gume limuzine ponovno zaškripaše, ovog puta pod ubrzanjem, i ona se udalji. Stariji bordo auto na koncu se pokreni u luđačkoj ciki motora kojeg je sušičav vozač turirao, povremeno držeći stisnuto kvačilo iz njemu znanih razloga. Kolnik se raščisti, a Novica oprezno i nekoliko puta pogleda na obje strane te se približi Tvrtku koji je dolazio k sebi i osovljivao se na noge.

“Tvrtko, možda da sad odemo po pištolj pa da ja mogu dalje svojim putem?” reče Novica.

* Veliki Imam Ali: “Svijet je strvina. Svatko tko zaželi komadić od njega, živjet će s psima.”
** Nec Hercules contra duos. lat. Ni Herkules ne može protiv dvojice.

Autor: Antonio Čačić