Bio je to samo još jedan od onih uobičajenih dana na malom otoku kojeg je dijelilo samo nekoliko sati vožnje trajektom do velikog grada. Onaj spori život i učmalu atmosferu nije moglo pokrenuti niti ljeto koje je baš te godine svoje prve znakove vrućine počelo isijavati još u travnju i koje je najavljivalo početak sezone.
Već je bila sredina srpnja i turisti su ipak činili gužvu u gradu. U njenoj glavi, da baš u Žaninoj glavi se vrtio plan, možda kao rezultat dosade, a možda kao rezultat dugo potisnute želje. Kao i svako jutro provirivala je kroz prozor ne bi li vidjela onog bijelog miša koji joj je znao navratiti na vrata i kojeg se panično bojala. Barem je ona tako govorila kada je žudjela privući pažnju onih susjeda koji su s njome iz pristojnosti progovorili pokoju riječ. Otok je nije volio, a ona je voljela taj otok. Uporno je željela prodrmati ono mirno more čija se plava boja stapala s plavetnilom neba.
Još je jučer u svom dramatičnom stilu istjerala pretposljednjeg gosta iz svog apartmana vičući mu da je špijun i da je provocira. Ako je išta dobro znala raditi, znala je stvarati novac i manipulirati. Doslovno se lijepio za nju. Na čitavom otoku, punom apartmana i hotela, njoj se nije moglo dogoditi da joj propadne biznis. Bila je u stanju i najboljem hotelijeru odvući goste. Točno je znala raspored dolazaka i odlazaka trajekata i onda bi se po potrebi spuštala starim stepenicama do pristaništa, s velikim kartonskim plakatom na kojem je pisalo na tri strana jezika da iznajmljuje sobe. Tako je mahala skoro cijelu sezonu turistima u pristaništu.
Ali, najviše je od svega samo čekala jedan jedini dolazak trajekta. Onda kada je u neizvjesnu luku trebao napokon stići Siniša. Još ga je prije nekoliko mjeseci pokušala pridobiti izmišljenim ljubavnikom i pričom o dvije stare Njemice koje je svako jutro špijunirala kroz ključanicu njihove sobe, uporno ih želeći diskreditirati. Te su joj Njemice donijele najveći prihod sezone. Siniša se već odavno gubio, znala je to ona. I tu je Evica stala. Više ni sama nije bila sigurna razgovara li s novinarkom, policajkom ili ipak ženom koja je književnica i koja je uistinu tako zainteresirana za tu priču. Nije se taj tren mogla sjetiti gdje je autorica smještena, ipak bi je vidjela negdje u prolazu.
Linda Flackberg ljetovala je svako ljeto na otoku, čak je prošle godine bila Žanina gošća koju je Žana znala samo pod njenim drugim imenom, Annika. Pojma nije imala da je ugostila švedsku zvijezdu krim-romana koju je njezin komunikacijski tim predstavljao svijetu njenim prvim imenom, Linda. Zapravo, Žani je samo bilo važno da nitko od ženskih gostiju ne trza na njenog Sinišu. Pokušala ju je doživljavati kao još jedan od niza objekata zarade, iako ju je živcirala njena prirodna plava kosa i ženstvenost koja je zračila iz te Šveđanke.
Uostalom, da je i saznala da je Linda autorica i to poznata autorica, ništa joj to ne bi značilo, jer Žanina literatura koja je zadovoljavala samo njen pomalo klimav, a opet ekstreman um, vezala se samo uz politiku i nacionalizam. Tako je i nedavno da napakosti tamo nekom mjesnom odboru i njihovoj predsjednici koju je prezirala još iz školskih dana, organizirala promociju knjige na kojoj je s nekoliko aktivista vikala u glas: ”Komunjare, komunjare!”
Možda je to baš bio trenutak kada je Linda, vraćajući se s plaže, vidjela taj mali incident, pa ju je Žana u potpunosti zaintrigirala. Gledala ju je kao domaćicu koja se u sebi bori s nekom vrstom aktivizma i kao domaćicu samo željnu pažnje. Pitala se samo čije pažnje. Ove godine, kada se zatekla na otoku, odlučila je svoj odmor i svoja istraživanja sagledati iz drugog kuta, daleko od Žane, makar joj je Žana uvijek nekako bila u mislima. Možda su u tim kratkim susretima na relaciji gazdarica – gost progovorile dvije ili tri riječi, no te riječi su ipak ostavile trag na autorici koja je nekako u magli stvarala novi lik za svoj roman.
Žana je sjedila u sobi odmah do vrata koja su vodila prema terasi. Vjetar je pirkao i podizao bijelu zavjesu. Sunce je tek počelo izlaziti, a miris soli je dopirao iz mora posipan pijeskom s plaže. Onog bijelog miša više nije bilo pred ulaznim vratima. Starinski ormar je bio poprskan crvenim kapljicama. Preko fotelje je bila bačena Sinišina košulja.
Zamišljeno je sjedila pored tijela Siniše i piljila je u jednu točku točno iznad ogledala. Nije bilo onako kako je planirala. Siniša ju je iznenadio. Nije uopće trebao doći noćašnjim trajektom. Ispalo je da je samo došao pokupiti sezonsku zaradu, a ona se osjećala kao sezonska radnica. Pa je li to zaslužila? I to nakon prihvaćanja čovjeka koji Bibliju čita kao obično štivo u toaletu. Čovjeka koji nije reagirao na njene riječi o njenom odlasku i dramatičnom napuštanju kada mu je servirala tamo neko dopisivanje s neznancem s interneta i koji ju je prema, njenim fantazijama, htio ugostiti unatoč svojoj ženi. Onome koji je slao cvijeće glumici o kojoj je jednom čitao u novinama, a nikada nije bio u kazalištu, niti je ikada pogledao predstavu.
Ubila ga je. Nož mu je točno zabila u trbuh i onda ga je bacila ispod kreveta. Žuta policijska traka okružila je cijelo dvorište. Susjedi su se povukli u svoje kuće i provirivali su kroz prozore. Samo je pokoji turist u prolazu zastao i pokušao saznati što se točno dogodilo. Bio je to ipak otok, maleni otok na kojem su se vijesti širile poput pijavice.
Znala je da ne može pobjeći, nego je samo ostala mirno sjediti čekajući da je odvedu. Ništa je nije ometalo. U glavi je imala već smišljenu priču i točno ju je mogla ispričati tako da lokalni policajac koji je bio slab na nju u potpunosti popusti. To je bilo ono njeno standardno ponašanje kada je imala poriv za dubokom manipulacijom. Jednostavno bi znala reći kako joj se nešto događa sa zdravljem u zadnje vrijeme, i da se uopće ne sjeća da bi ona nešto tako mogla reći i napraviti.
Evicu je grizla savjest. Preispitivala je samu sebe, a krivnja ju je navodila na misao da je možda sve ovo ona mogla zaustaviti. Bila je uistinu dobra teta koja je pred svojom rođenom sestrom skrivala tajnu svoje nećakinje Žane. Sada se bojala da je napravila s time zlo. I onda kada je bila zamoljen da šuti, borila se sa svojom savjesti. Šutjela je i onog trena kad se na vratima Žanine majke pojavila Sinišina žena koja je molila da Žanu urazumi i makne je od njenog supruga. Žani je sve to odgovaralo, jer davno je već odbacila svoga muža, muža koji je bio muž samo na papiru, a u ovoj farsi je sada napokon ona bila glavna.
Avion je poletio, odvajao se od piste, a Linda je otvarala svoju zelenu bilježnicu u kojoj je bilježila svoje misli i riječi za novi roman. Zamišljeno je gledala kroz prozor da uhvati kako se plavetnilo mora odvaja od plavetnila neba. Žanin ju je lik dojmio na pomalo čudan način. Opet, s druge strane, sve joj je izgledalo kao neki klišej. Tipična ljubavna priča s tragičnim završetkom, na otoku punom predrasuda. Pomalo ju je i žalila, Žanu koja je ipak na kraju morala poći tamo gdje nije planirala.
Otok se nakon par dana vratio svom zatvorenom životu. Životu odvojenom od kopna kojeg je granica valova pokušala oživjeti u povremenim naletima, a Linda je završila rečenicu u svojoj zelenoj bilježnici nadjenuvši Žani novo ime.
Autor: Ksenija Pranklin
Odgovori