Posljednji telefonski poziv je bio definitivno znak za uzbunu pa je glavna medicinska sestra, Zlata, već iznervirana prethodnim pozivom, iz svoje sobe u upravi bolnice potrčala prema vratima sobe ravnatelja. Prvo se popiknula preko baš friško opranog crvenog tepiha, koji je pokrivao dužinu cijelog hodnika, a ona crvena boja je zasjenila sivo obojene zidove. Čak je i pokoja umjetnička slika obješena na tim zidovima razbijala monotoniju zgrade.
Uspuhala se, ne samo od trka, nego i zbog nervoze, a bijeli gumb na gornjem dijelu tamno plave uniforme je puknuo, otkrio je previše i sve to zbog toga što joj je sve bilo tijesno. Zastala je da se popravi i nekako namjesti svoje grudi pa je izvukla iz džepa zihericu kojom je vješto prekrila rupu na odjeći.Sada je stajala ispred ravnateljevih vrata, rukom je prošla po kosi da ju dovede ponovno u red i pogledom je dala do znanja ravnatelju da tajnica napusti prostoriju, što je ovaj i učinio.
– Cijelo jutro zove ona prokleta novinarka! Zbog suca! – oblio ju je znoj kada je to izgovorila.
– Molim? – ravnatelj je pomislio da je pogrešno čuo.
– Da! Čini se da sve zna! – sad joj se već i šiška zalijepila na znojem pokrivenim čelom.
Ravnatelj je ostao zatečen. Zagledao se kroz Zlatu i tako šutio nekoliko minuta. One starinske police pune prašnjavih knjiga ugušile su njegovu tanku figuru starca koji se nije dao otjerati u penziju. Stopio se doslovno sa zelenom foteljom, toliko da mu je onaj staromodni sako, dugih rukava prekrio prste ruke.
– Zatvori cijeli odjel! – poviknuo je odjednom, pa nastavio u uzbuđenom tonu. – Cijeli odjel! Reći ćemo da je neka epidemija i da stavljamo sve pacijente u izolaciju. Suca stavi u sobu broj pet,tamo je najmanji broj pacijenata. Nitko ne smije napustiti odjel niti dati informaciju na kojem se odjelu sudac nalazi. Uostalom, negirajte da se on nalazi uopće kod nas. Nikako ga ne stavljajte u poseban apartman jer bi to bilo previše sumnjivo.
Zlata je zalupila velikim masivnim vratima i vratila se na svoje radno mjesto, a ravnatelj je brzinski okrenuo broj telefona i nestrpljivo čekao da se napokon javi netko na drugoj strani linije, posebne linije za ovakve krizne situacije.
Zvonilo je dugo, ali ravnatelj je bio uporan jer doslovno mu je visjelo sve o glavi, mirovina, ugled klinike, sve. Stručnost, ona nije bila bitna, nikada se nije niti gledala, važna je bila prilagodljivost koju je ravnatelj imao i to sve ove godine. Pa što, ako sada više neće cijeniti tu njegovu podobnost? I ako sve ode k vragu? Pitanja su se nizala jedna za drugim.Predsjednik suda je napokon podigao slušalicu. Pretpostavio je da ga zove ravnatelj bolnice jer ga je već u tajništvu putem telefona zvala novinarka koje je od nekuda imala tu informaciju, informaciju koju su uporno pokušavali zataškati na način kako su i do sada zataškavali sve vezano uz Suca!
– Znam sve! – javi se predsjednik suda ravnatelju bolnice.
– I što ćemo sada? – zabrinuto će ravnatelj.
– Po planu, nemamo što, mala neka kopa, a ja ću zvati njenog glavnog urednika! Prestat će ona! Urednik tih opskurnih novina je zaglibio, a ja njegove glibove uspješno godinama držim u ladici…
Sudac se baš probudio. Injekcija je djelovala. Prespavao je čitavu noć. A sada je buljio u bijeli strop sobe u kojoj su ga okruživala još četiri kreveta. Prozor je imao rešetke, pogled je sezao među krošnje na kojima više nije bilo lišća. Znao je gdje se nalazi, ali se nikako nije mogao sjetiti zašto je ovdje smješten. Taj dio sjećanja kao da mu se izbrisao. Pomislio je da mu je to sve od jučerašnje injekcije. No, nije mu bilo niti jasno zašto mu se samo vraćaju pred oči lica svih onih kojima je presudio. Njih je sve znao čak izbrojati na pamet imenom i prezimenom, pogotovo one koji nisu zaslužili kaznu i koje je nevine trpao da odslužuju za ono što nisu učinili.
A onda je shvatio da je svezan za krevet. Ruke i noge su bile zavezane kožnim smeđim remenom. Nije se mogao pomaknuti niti na bok niti nigdje, a kamoli ustati. Tada je ušao ravnatelj. Požurio je da suca obiđe na samo, dok su preostali pacijenti sobe broj pet bili na grupnoj terapiji. Sudac ga je prepoznao i osmjehnuo mu se, čekajući da ga napokon odveže. Ravnatelj ga je malo promatrao i onda ga je odvezao. Ovaj je negirao sve, da se uopće ne sjeća što se dogodilo, a ravnatelj ga je pokušao podsjetiti. Znao je da mu se više neće ponavljati epizode jer ga je držao strogo pod nadzorom, bar danas, tako je mislio.
Još jučer, kada su suca doveli na stražnji ulaz bolnice u kolima hitne i to usred bijela dana, točnije podneva, ravnatelj je morao hitno organizirati rad bolnice u tako kriznim i kritičnim situacijama. Pribojavao se u kakvom će stanju stići sudac, jer ono što su mu javili samo petnaest minuta prije prijema, uplašilo ga je, a sve je morao odraditi obavijen velom tajne. I onda još ona prokleta novinarka kojoj je trebalo samo dvadeset i četiri sata da sazna za incident.
No, ravnatelj se sada više nije mogao baviti činjenicom od kuda je ta novinarka izvukla informacije, već se pokušao usredotočiti na izluđenog pacijenta, suca.U jednom je trenutku zaboravio na stručnost pa je krenuo ljutito na njega.
– Pa ti se uopće više ne kontroliraš! Sudnica ti je izgledala kao kokošinjac. Čovječe, zar se uistinu ne sjećaš!? Pogodio si odvjetnicu okrivljenika klamericom koja ti se našla pri ruci, vikao si na sve koji su se nalazili u sudnici! Bio si histeričan, bez kontrole! Neću ni ponavljati što si sve govorio, barem ono što mi je prenio predsjednik suda! Ti si u jednom trenutku halucinirao i tvrdio da pričaš sa stupom. Kada si popio zadnju terapiju?
Izgovorio je to sve ravnatelj u jednom dahu, a ovaj ga je blijedo gledao. Nije ga zapravo doživljavao, kao da su mu riječi lebdjele u zraku pa se provukle kroz uho i nisu se više zadržale nigdje. Zatim se sudac zapiljio u ravnateljevu čelo i ono malo sijede kose koja se zadržala na polovici tjemena i virila kao mali čuperak. Ali, ipak ga je čuo, no nije mu davao do znanja. Naglo je odlučio da će ga ipak pitati:
– Postupit ćeš prema dogovoru, zar ne?
Nastala je tišina do te mjere da se čula. Neko vrijeme nisu niti gledali jedan u drugog, a tada je sudac nastavio.
– Novac si za to već odavno dobio! Što se sada praviš glup? Nije valjda da ti je savjest proradila? – rekao je to cinično i naglo je razgovarao pribrano, potpuno racionalno, bez ikakvog znaka ludila.
Podsjetio je ravnatelja na sve njihove zajedničke poslove i zajedničke odluke pa i zajedničke usluge, na sav onaj prljavi novac koji je kolao preko ruku kao prljava zarada. Ali, niti sekunde nije dvojio, niti se pokajao pa je tako i znao da je ravnatelj po tom pitanju sličan njemu. Nije se sudac više mogao nositi s činjenicom da je ludilo eskaliralo i da ga se više neće moći zaustaviti, da više neće u nekim trenucima znati za sebe. Odavno je on odlučio kako skončati stvar, a tu mu je trebao ravnatelj. Pohlepni starac, sumnjiva morala, baš kao i on. Prodao bi se za jednu kunu da zadrži fotelju i ”ugled”.
Ravnatelj je posegnuo u desni džep svoje bijele kute i izvadio je injekciju s posebnom bočicom koju je uzeo sa sobom prije dolaska u obilazak suca. Mislio je da ovaj neće potezati danas razgovor o davno dogovorenoj sceni, ali ipak je do toga došlo. Primio je sučevu lijevu ruku i ubrizgao je injekciju, posljednju injekciju. Sudac je samo sada trebao zaspati.
– Misliš da je njegova duša već na nebu? – upitao je pacijent koji je ležao na krevetu nasuprot suca.
– Na nebu? Kako misliš na nebu? – pitao je pacijent koji je stajao kraj prozora i gledao prema van.
– U raju.
– Pa, čovječe! Je si li ti njega čuo što je on sve govorio i što je sve radio. Ma kakvi, nije njegova duša još niti u čistilištu. Ne može ona samo tako ući na onaj svijet.
Ravnatelj je stajao ispred sobe broj pet osluškujući razgovor pacijenata i čekajući dežurnog tehničara da obave vizitu. Noćas je očekivao poziv iz bolnice o sucu, ali to se nije dogodilo pa je nastavio spavati, sasvim miran, bez trunke samilosti. Točno u osam sati ujutro, kada se dijelila prva terapija, medicinski tehničar je konstatirao sučevu smrt. Cijelu noć nije obilazio tu sobu zato što je prespavao pola smijene, a ništa mu nikada prije nije bilo čudno jer je znao da pacijenti pod tabletama spavaju čitavu noć. Uplašeno je upitao preostale pacijente u sobi kako već jutros nisu ništa primijetili. Bojao se sam svog propusta za kojeg nije ni znao da ga zapravo nije ni bilo.
Suca su prekrili plahtom, a na odlasku iz sobe, primivši se za kvaku, ravnatelj je zastao i okrenuo se prema medicinskom tehničaru.
– Ovoj dvojci filozofa, fanatika, povećaj terapiju za deset miligrama svakome. Vidiš da im se pogoršalo opet stanje. – mislio je da je u potpunosti zataškao cijelu istinu.
– To što sam lud, ne znači da sam glup! – rekao je to pacijent koji je stajao kraj prozora i osmjehnuo se. Prihvatio je svoju sudbinu, a ravnatelj se osjećao i dalje moćno jer je znao da mu se nitko, ama baš nitko ne može suprotstaviti.
Autor: Ksenija Pranklin
Kristijan Krkac kaže
Izvrsna priča. Temeljno pravilo. Piši o onome što znaš. Jer se kuži.
Ksenija kaže
Hvala!
Ana Bizaca kaže
Jako dobra priča, Ksenija! Kao i sve ostale do sada. Vrlo autenticna i kreativna u idejama za pisanje. Posebno je dobro izrazen naglasak na detaljima. Svaka čast, samo tako nastavi i dalje!
Ksenija kaže
Hvala, Ana!