Ptice i ljudi

“Ptica bez krila – čovjek bez svrhe” pomislih u polusnenom stanju ovu polusmislenu misao, dok je dan tek počinjao, a ja i ovu noć nisam oka sklopio. Mogao sam, znate, kroz proreze vječno spuštenih roleta nazrijeti promjenu u nijansi mraka, osjetiti olakšanje njegovog pritiska nad zemljom. Uskoro će svanuti. Pogled mi je lutao po mojoj malenoj sobici, dok sam na leđima ležao na krevetu, sklopljenih ruku. Ne tako davno okrečio sam zidove svojega sobička u svjetlo zelenu, po mome mišljenju, veselu boju. Međutim, instinktivno sam kontrirao tom naglom, neprirodnom pokušaju razvedrivanja duše zatirući svaki izvor vanjske svjetlosti kako god sam znao. Jedna dobra i loša okolnost po mene jest bila ta što sam u sobi imao izlaz na zatvoreni balkon. Tamo sam prozore ostavljao otvorenima, a zastore otkrivenima, dok su prozori iznutra bili tek jedva odškrinuti, a rolete, kao što sam već spomenuo spuštene.

Imao sam jednu jedinu, vrlo malenu sliku okačenu o zid. Zamislite, jednu! Bio je to prikaz podivljalih morskih valova. Pretpostavljam – u svojoj skeptičnosti i divljenju prema slikarskom umijeću – da je djelo otvoreno interpretaciji. No, baš kao što se očima ne može čuti, isto tako se razumom umjetnost ne može razumjeti. Ona ispod površinske ljepote, sadrži i dublju ljepotu ili, ako vam je draže, priča priču u priči.

Moje misli često su me znale odvesti ka nesretnim, nepoželjnim zaključcima. Što je čovjek kojemu se nitko ne gadi i koji se nikome ne divi? Što je čovjek koji zna da sa sigurnošću ne može reći da je djelo samo po sebi zlo ili dobro, koji odbija instinktivno gnušanje ili zadovoljstvo zbog određenog čina uzeti kao dovoljan dokaz apsolutne moralnosti? Što je čovjek bez uvjerenja, bez vrijednosti? Takav čovjek, zasigurno, nema čemu težiti ni od bilo kakvog ponašanja zazirati. Ideal jest cilj, barem bi trebao biti svakom čovjeku koji je imalo promislio o tome. Bez cilja ne postoji smjer. Bez smjera… pa moglo bi se reći da takav dezorijentiran čovjek slobodnim padom hrli ka bezdanu.

Na radnome stolu stajala je uokvirena fotografija moje obitelji, svi odreda nasmiješeni i zagrljeni i to baš u ovom stanu koji je moj dom od kada sam rođen, dakle već dva desetljeća. Sam pogled na tu fotografiju probudio je sjećanja na mnoštvo tragedija započetih nakon toga trenutka, sačuvanog zauvijek fotoaparatom. Ipak, ne bih volio ulaziti u potankosti. Iako je, prema veoma cijenjenom ruskom piscu, svaka obitelj nesretna na svoj način, rekao bih da u tragediji postoji i određen univerzalan smisao.

Dok sam tako vodio razgovor u tišini sam sa sobom i mrtvim piscima, začuo sam tih, nježan zvuk što je dopirao s balkona. Prošlo je nekoliko sekundi dok nisam napokon shvatio da se radi o gugutanju. Ustao sam, nevoljko, s kreveta te sasvim malo podigao roletu.

Na rubu prozora, obgrljen crvenkastim sjajem nebeskog svoda, specifičnog za jutro u nastajanju, stajao je golub. Najobičniji, sivi golub. Ovo je bio njegov treći uzastopni dolazak sa zorom na rub moga prozora. Zurio sam u njega te se počeo pitati što njegov dolazak znači. Je li poslan s ceduljicom zavezanom o njegovu nogu u kojoj će pisati smisao svega ovoga? Nepobitan, stvaran, apsolutni smisao? Tek što sam to pomislio, doista sam primijetio privezanu vrpcom malu ceduljicu o njegovu lijevu nogu. Nije je imao prethodna dva dana, prisjetio sam se. Protrljao sam oči kako bih bolje vidio, dok je panika hvatala cijelo moje biće. Napokon sam poludio. “Saberi se!” Progunđao sam sebi u bradu. Nikada me osjetila nisu varala, zašto bi počela sada? To je zaista golub, koji je meni, baš meni, donio odgovor na najznačajnije pitanje ikada postavljeno. “Fantastičan zaključak koji stoji na čvrstim racionalnim temeljima.” Šaptao je sve tiši ironičar u mojoj glavi. Znao sam samo jedno. Morao sam doći do tog goluba i pročitati njegovu poruku.
U tom naumu spriječilo me kucanje na vrata moje sobe. Bila je to moja sestra koja je uvijek ustajala u ovo vrijeme kako bi se spremila za posao. Pogledala me zabrinuto dok sam ja škiljio kroz prozor u čudnovatog goluba.

“Opet nisi spavao?” upitala je.
“Ne.”
“Što to gledaš?”
“Goluba.”
“Kakvog goluba?”
“Ma dođi sama vidjeti.” njena pitanja počela su me iritirati.

Pristupila je prozoru, te pogledala goluba, pa zatim mene s još zabrinutijim izrazom lica nego prije.

“Marko, to je samo golub.” rekla je moja racionalna, logična sestra.
“Pa zar ne vidiš ceduljicu? Zar te ne zanima?” odvratio sam, pomalo ljut, čak i zavidan.
“Ne vidim nikakvu ceduljicu, niti me ne zanima. Odi radije lezi, vidim da si umoran i da ti stvarno treba sna.”
“Da.” rekao sam, vidjevši da vodim već izgubljenu bitku, “Sada ću leći. Kada krećeš na posao?”
“Za sat vremena. Znaš, Marko, trebao bi se prestati mučiti s glupostima. Stvari su kakve jesu jer takve trebaju biti. Jednostavno ih prihvati.”

“Možda si u pravu.” Ne, sigurno nisi.

Nedugo zatim je otišla istuširati se, a ja sam ponovo ostao sam. Napokon sam svu svoju pažnju mogao posvetiti golubu.

Istupio sam na balkon oprezno kako ne bih preplašio to božanstveno stvorenje. Okrenuo je svoju malenu glavu prema meni, te sam ja, što sam mu se više približavao, mogao vidjeti da to nije obična ptica. Njegove oči bile su jantarni dragulji, a perje sivkasta svila. Kao u transu ispružio sam dlan, pozivajući ga da sleti na njega. Jednim je gracioznim zamahom krila to i učinio, sletjevši meko poput snježne pahulje. Podigao je glavu prema meni, ali ne kako golubovi to inače čine, mahnito i brzo. Učinio je to polako, s namjerom i inteligencijom iza toga pokreta. Zagledao sam se u jantarne dubine njegovih očiju. Sve što sam uspio vidjeti bio je moj odraz u njima.

Smijeh je počeo dopirati iz golubova grla. Smijeh čovjeka, zluradi, pakosni smijeh. Jantar i svila su nestali, a na njihovom mjestu je stajao samo jedan naivni, pitomi, obični golub. Ceduljica nikada nije ni postojala. Sve je bila laž, a ja sam bio jedini koji se smijao.

Bijesan, u stanju izopačene katarze zatvorio sam dlan oko golubovih nogu, čvrsto i okrutno. Zgrabio sam jedno krhko krilo te ga zavrnuo uz bolni zvuk lomljenja. Isto sam učinio i s drugim krilom, a prokleta ptičurina nije prestajala kričati.

“Vidiš,” rekao sam mu kroz smijeh, dok sam se uspinjao na rub prozora, još uvijek ga čvrsto držeći za nožice, “Ptica bez krila – čovjek bez svrhe. Završetak je isti.”

Otpustivši stisak s golubovih nožica zajedno smo slobodnim padom pohrlili ka bezdanu.

Autor: Ivan Marinac